Zaogrtati osobni komoditet plaštem načelnih rasprava, to je uvijek nečasno. A baš su se toga prozirnog posla poduhvatili sadašnji i bivši predsjednik Republike, unizujući vlastiti ugled i dostojanstvo institucija koje vode. Prizemnim svađama kakve su nam u protekla tri dana priuštili Ivo Josipović i Stjepan Mesić ne bismo se možda čudili u mulju podlih obračuna u HDZ-u, ali malo je tko mogao očekivati da će se bivši i sadašnji predsjednici Republike mlatiti udarcima u slabine kakvi za obojicu mogu biti fatalni.

Josipović je u ponedjeljak dao intervju Večernjem listu rekavši, bez jasnog povoda, i ovo: »Mislim da bivši predsjednik ne treba imati ured, posebno ne doživotno«. Stjepan Mesić gnjevno je odgovorio u utorak, uzvraćajući kako »predsjednik Josipović nije shvatio kako stvari stoje«, jer da bi »bila kratkovidna država koja bi se odrekla usluga bivšeg predsjednika«. Nije tu međutim stao, nego učinio ono što je uvijek javno tvrdio da neće: komentirati rad sadašnjeg predsjednika. I to kako!

»Lakše je stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega neće biti ni neprijatelja. Samo, jesmo li željeli i trebamo li takvoga predsjednika?«, napisao je Mesić, osporavajući time Josipovića kao osobu, a ne samo ovaj ili onaj njegov konkretni politički potez.

Na to je i uvijek smireni Josipović iskočio iz kože. Mesić se bavi privatnim aktivnostima, ustvrdio je, svrstavši prethodnika simbolički rame uz rame s, recimo, Sanaderom. »Uz sve one dobre stvari koje je Mesić radio, bilo je i onih koje nisu bile u interesu Hrvatske«, prisnažio je još, kao da Mesić namjerno ruši državu.

Cijela je ta svađa prevršila svaku mjeru uravnoteženosti. Niti je u pravu Josipović, niti je u pravu Mesić. Niti se Mesić bavi »privatnim aktivnostima«, niti je Josipović predsjednik kakvog ne bismo trebali.

Naprosto su nepotrebno upotrijebljene teške riječi. Sve je tim sramotnije što je teška artiljerija zapucala iz najprizemnijih motiva: osobnoga dužnosničkog komoditeta i rasprave trebaju li gospoda uživati više ili manje privilegija. Tom su svađom i Josipović i Mesić zanemarili vlastita temeljna obećanja: prvi da će čuvati distancirano dostojanstvo institucije, drugi da neće komentirati rad svojega nasljednika; a obojica zajedno zahtjev pristojne demokracije za skromnošću njezinih političara.

Činjenica jest, međutim, da nije izmišljen problem oko kojega su se tako nedostojno dohvatili. Troškovi ureda? Pa skupi su i Mesić i Josipović. Ni jedan ni drugi nisu rekli ni riječi o vlastitoj štednji, i Josipovića je samo vlada uspjela pritisnuti da se složi s ukidanjem povlaštenih mirovina. Zašto nisu sjeli i dogovorili zajednički, trajan prijedlog štednje?

Različito shvaćaju i ulogu bivšeg predsjednika: Josipović ga ne smatra važnim, Mesić smatra. Vidjet ćemo hoće li Josipović misliti isto za osam godina, kao što možemo podsjetiti na Mesićevu davno zaboravljenu spremnost na svaku moguću štednju iz predsjedničke kampanje 2000.

Ulogu bivšeg predsjednika, dakle, treba precizno definirati, jer je sadašnje rješenje nedorečeno.

Činjenica jest da Mesić može biti itekako koristan, ali i da ured nije pretvorio u mjesto ozbiljnih i snažnih društvenih inicijativa. I oko toga su njih dvojica, umjesto na brvno, trebali sjesti u jednome od dva raskošna ureda, pa dogovoriti i objaviti zajednički prijedlog rješenja. Time bi osnažili vlastite institucije, začeli dobru tradiciju, povećali vlastiti ugled i pomogli zakonodavcu da riješi još jedan suvišan problem.

Ovako, gađajući se blatom po novinama, uspjeli su tek – dekapitirati poglavara.