Pritisak odozdo i politička volja odozgo – možda se rađa šansa za Bosnu. Prosvjedi što se posljednjih dana šire susjednom zemljom, združeni s povijesnom promjenom situacije u regiji, mogli bi začeti krucijalne promjene i u najkompliciranijoj zemlji bivše Jugoslavije – to valja prepoznati, i učiniti sve da se promjena i ostvari. Uz punu svijest, dakako, da ništa neće ići samo od sebe. 

   Prije tjedan dana, skroman broj Sarajlija izašao je na ulice, ne želeći više podnositi permanentnu nepravdu što je Dayton proizvodi u Bosni. Tromjesečnu Belminu Ibrišević iz Gračanice nisu naime mogli odvesti na nužno liječenje u Njemačku, jer se političari nisu dogovorili tko će izdavati matične brojeve, pa dijete nije dobilo putovnicu. Ljudi su demonstrirali pred zgradom parlamenta i vlade, prisilivši na kraju političare da djetetu navrat-nanos izdaju pasoš. Ali prosvjedi nisu stali. U utorak, desetak tisuća ljudi blokiralo je promet u Sarajevu, tražeći matične brojeve, ali i europeizaciju zemlje. Demonstrirali su i u Banja Luci, pa i u Mostaru. Prosvjedi su jučer nastavljeni, usprkos tome što je ih je policija u Banja Luci zabranila. 

  Istodobno, povijesne se promjene zbivaju u susjedstvu BiH: Hrvatska ulazi u EU, a srpsko je političko vodstvo odustalo od velike Srbije. Ne može se dovoljno naglasiti dalekosežnost onoga što se u regiji pogrešno doživljava kao samorazumljivo: da je nacionalistička vlast u Srbiji potpisala povijesni sporazum s Kosovom, odaslala signale distance prema Republici Srpskoj, i nastoji odobrovoljiti Hrvatsku. To da donedavni Šešeljev posilni danas vodi Srbiju u Europu, najvažnija je politička promjena u bivšoj Jugoslaviji u posljednja dva desetljeća, i najvažniji razlog za nadu da Bosna ipak nije izgubljena. 

   Ako ljudima u BiH putovnica Belmine Ibrišević ulije osjećaj da nešto ipak mogu ostvariti, pa ako građanski pritisak bude i dalje jačao, možda će i BiH političari shvatiti da im je mudrije dogovoriti se, nego da nastave putem kojim opet kreću: i SNSD i HDZ BiH, naime, prosvjede koriste da dodatno potkopaju institucije, najavljujući da do daljnjeg ne idu u »nesigurno« Sarajevo. Ako pritom Nikolić uvjeri Dodika kako mu nema druge nego u sklopu BiH tražiti put u Europu – a to bi, poslije Kosova, morao postati novi europski uvjet Srbiji – lako bi se mogla razgraditi i navodno nedodirljiva antibosanska politika Republike Srpske. Jer, nije mnogo potrebno pa da RS prestane biti problem: vojnu imovinu prepustiti državi, pronaći »Sejdić-Finci« formulu, krenuti prema NATO-u, i prestati s figom govoriti o putu u EU. 

  A tu počinje i posao za Hrvatsku. Ohrabren srpskom opstrukcijom, Dragan Čović promeće se opet u rušitelja BiH. Njegova stranka opstruirala je rješenje »Sejdić-Finci« problema, a u četvrtak je objavio kako hrvatski političari do daljnjega neće u Sarajevo. Zagreb zato treba urazumiti Čovića. Josipović, Milanović i Karamarko moraju se prestati praviti nevješti – članica EU mora stvarati Europu, a ne šutke promatrati kako je »njihovi« u susjedstvu ruše.