A nazadovanje je već odavna na djelu. Nakon dramatičnoga neuspjeha Grčke da dobije vladu, kaos se ondje čini samo pitanjem vremena. Stižu vijesti da su Grci u ponedjeljak 700 milijuna eura podigli iz banaka, a rijetki tješitelji tvrde tek da »redova pred bankama još nema«. Pojave li se i oni, bit će jasno da političku histeriju nadomješta i psihološka; put u rasap time će biti otvoren. 

    Nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi s eurom napusti li Grčka eurozonu. Spominju se najrazličitije mogućnosti, što samo pojačava dojam o općoj bespomoćnosti. Događaji kao da izmiču nadzoru, kao da više nitko ne može predvidjeti što može uslijediti.

    Čelnici eurozone ne ulijevaju povjerenje. Odaju dojam glavinjanja; njihove akcije Grčku nisu spasile, a glavna riječ dana – »štednja« – odjednom je napuštena, čim se u Francuskoj promijenio predsjednik. 

    Bilo bi to razumljivo i dobrodošlo, kada bismo čuli jasan plan kako »štednju« nadopuniti »rastom«. Ali ni Francois Hollande, ni Angela Merkel, nisu u proteklih nekoliko dana iznijeli jasan plan gdje pronaći novac za taj »rast«. Eurozona, umjesto da pronađe održiva rješenja, očito sustavno klizi nizbrdo, a kočnica nema. Prema onome što se dade čuti, ponovi li se Grčka u samo još jednoj državi eurozone – a financijska propast prijeti još najmanje četirima – posljedice će biti – frazeologijom dnevne politike koja više skriva nego otkriva – »nesagledive«. 

    Može li Europska unija izdržati posve mogući raspad eurozone? Kako bi se ukidanje zajedničke valute odrazilo na funkcioniranje europskih institucija, ionako uzdrmanih neuspjesima EU da spasi euro te sve žešćim i masovnijim nezadovoljstvom na krajnjim političkim polovima? Kojim bi to snažnim glasom Bruxelles uvjerio članice da ima još smisla ostajati zajedno, u ovoj zaglušujućoj kakofoniji populističkoga užitka u raspadanju, smiješanog s objektivnom nesposobnošću unije da vlastiti ideal održi živim?