Zdrav razum je pojam koji ima dugu filozofsku tradiciju, ali dok nisam čitala dijelove znanstvenog rada Antonia Gramscija, talijanskog lingvista, filozofa i marksista, nisam razumjela dvostruko značenje koje se iza tog pojma krije. Dvostruko značenje, ali ne i dvostruku konotaciju. Štoviše, njegovo objašnjenje ovu »dvostrukost konotacija« upravo raskrinkava. Razumjeti manipulaciju koja se javlja kada se koristi pojam zdravog razuma i »normalnosti« ključno je za donošenje političkih i životnih odluka. Zdrav razum bazično označava prosječnu ljudsku sposobnost da se donese ispravna odluka u novoj situaciji, a temeljem samo uobičajenih, svakodnevnih znanja i iskustava, bez nekih posebnih dubinskih ili znanstvenih uvida, i to tako što brzo i bez prevelikog razmišljanja naš um može odbaciti ono nevažno, što navodi na krivi trag, a prigrliti ono bitno i razumno. Zdrav razum je dakle svačiji, svima je dostupan, on je narodni, zajednički, jer svatko samo svojim baznim ljudskim uvidom može donijeti zdravorazumsku odluku.

Ovako se pojam zdravog razuma uobičajeno koristi, kao nešto normalno, samorazumljivo, nešto na što se uvijek ima smisla pozivati i što je svakome dostupno, oslanjajući se na racionalnost čovjeka, pojedinca, da će učiniti što i kako treba i u teškoj situaciji. Otuda, zbog svojevrsne banalnosti, kako se na prvu može činiti, filozofija zdravog razuma u znanstvenim krugovima ponekad izaziva podsmijeh. No, to je površno shvaćanje. Pojam, naime, zdravog razuma počesto se zloupotrebljava. Njime se koriste primjerice i političke stranke koje vlastite ideologije i uvjerenja pokušavaju plasirati kao »normalno« stanje stvari, kao nešto samorazumljivo, nešto što se ne propituje, nešto što uzimamo »zdravo za gotovo«. Kroz ponavljanje potom da je u redu nešto što zapravo nije u redu, niti bi trebalo biti normalno, polako se i ono nenormalno počinje činiti sve normalnijim. Jer, ako se stalno govori da je neka iskrivljena paradigma – normala, onda prirodno krene otupljivati prava oštrica zdravog razuma. Suština Gramscijeve kritike je da se iz redova utjecajnih skupina u društvu odozgo prema dolje počinju spuštati njihove interpretacije zdravog razuma i normalnosti, kroz obrazovni sustav, prekrajanje udžbenika i kurikuluma, medijsku manipulaciju, kulturu, kontaminaciju javnog prostora i svako drugo djelovanje. Sve se impregnira, omotava, vladajućom ideologijom koja se onda plasira kao baza, temelj. Jezik postaje vrijednosni sud. Ustvari nas se nagovara, »kuha« polagano kao žabe, dok nam to ne postane »novo normalno«. Pritom se to dakle ne čini naglo i nasilno, tako da bude previše vidljivo i izazove neku vrstu revolta ili revolucije, nego polako, kapilarno, na kapaljku. Ključ je u navikavanju. Pa se onda testiraju granice, dokle se može ići. A može ići unedogled, osim ako netko, naivnog djetinjeg uvida tko neće razmišljati o posljedicama ili odmazdi, jednom ne kaže: »Pa, taj je car ustvari gol.«

Navika, konvencija, norma, impregnirana ideologijom, počinje tada, u tom prepisivanju normale, zamagljivati iskonski zdrav razum, ono zrno kritike u svakom od nas. To Gramsci naziva kulturnom hegemonijom. Ona računa na pristanak koji se dobrovoljno daje nakon što se isperu mozgovi. Ovaj tip hegemonije djeluje dakle kroz pristanak, a ne kroz prisilu. Sila dolazi kasnije. Tako i pojedinci kojima se neki pristup inicijalno nikako ne bi činio normalnim, s vremenom počinju popuštati, što iz konformizma, što zbog činjenice da uistinu počinju vjerovati u čuda. Jer, ako se ne vježba, onda ona zdrava jezgra zdravog razuma, kako je ju Gramsci nazvao, nužno otupi. Zato je treba vježbati. To je vrlo aktualno danas, čak i s umjetnom inteligencijom, a ne samo ovom nas primata, koja nam priča priče, prilagođava se svačijem ukusu, pa svatko dobiva »svoju istinu«, svoj narativ: konotacija je bezbroj. I onda se počinju stvari prihvaćati zdravo za gotovo, bez propitivanja, sumnje i kritičkog mišljenja. To je zamka dvostrukog značenja zdravog razuma.

Pojam je Gramsci u »Historijskom materijalizmu i filozofiji Benedetta Crocea« razdvojio na »dva različita« zdrava razuma. Prvi je »common sense« ili »senso comune«, ili što bi se reklo »opći razum«, što je svojevrsni paradoks. Možda je to konvencija, ono što većina misli i čemu se većina poput krda priklanja. A onda pojedinac počinje internalizirati te vrijednosti, labaviti vlastite granice i linijom manjeg otpora sve manje se opirati. Više i ne primjećuje da modulira stavove. Uprosječuje ih, priklanjujući se društveno prihvatljivoj konvenciji. Negdje unutra ga možda nešto »žulja«, no kako i jezik mijenja formu, gotovo da se više ne znamo ni izraziti: ne znamo izraziti svoju potrebu za jednu novu upotrebu riječi. S vremenom onda više i ne možemo izbaciti iz sebe nepravdu koju duboko osjećamo, dok se onda valjda jednom ipak ne pretvori u kolektivni krik. No, nema mjesta pesimizmu. Svatko ipak ima prostor djelovati. Jer, drugi je zdrav razum, po Gramsciju, »good sense«, »buon senso« ili prava oštrica zdravog razuma, kako ju je nazvao.

To je ona čestica kritičke i moralne svijesti, bitak, reklo bi se, koji pojedinac mora razvijati i očuvati i u najcrnjim vremenima. To je poput vizije unutarnje matrice o sebi i svijetu, koja neće pokleknuti, kakva god klima u društvu bila i koliko god bio jak onaj nagovor: »No pasaran!«. Ako pođemo međutim od toga da su nam sve, ili puno toga, također jednom usadili, kao »tabuli rasi«, bez da smo bili svjesni, onda treba paziti, pa i sebe samog stalno propitivati i stalno nastojati strugati tragove tuđih ideologija. Jer, taj bitak ne treba tumačiti kao nešto »privatno«, već kao kritičku svijest, takvu da, kantovski rečeno, njeni plodovi mogu postati opći zakon. On ne poznaje relativizaciju, ne priznaje dvostruke konotacije. On zna da je crno – crno, a bijelo – bijelo, kao što zna da su dva i dva četiri. Kontekst je u redu, ali u jednom trenutku stvari dođu na svačiji prag i onda filozofiranje mora uzmaknuti djelovanju. Rekao bi Wittgenstein: »… i mirno napiši »U početku bijaše djelo.« (»O izvjesnosti«, paragraf 402.) Neil Faulkner pak u »Povijesti Oktobarske revolucije« pak negdje kaže da je revolucija blizu kada kruh može izmamiti suze. Gramsci je naravno bio antifašist, umro je u talijanskom fašističkom zatvoru, pišući svoje Zatvorske bilježnice, koje su ostale biblija za dekodiranje značenja koja nam se nameću te putokaz za izlazak iz slijepih ulica ideologija. Svatko od nas je ustvari svaki dan i onaj koji prima značenja i koji ih odašilje. Svi smo medij. A pogotovo je tako u današnje doba. Svatko pritom bira svoj put, samo je pitanje do kojeg je stupnja izbrusio jezgru zdravog razuma da dekodira, razmakne, demaskira interpretacije i »normale«.

Ona koja nam jedina ostaje ne može međutim biti na štetu drugog – mora biti kantovska, da ono kako mislim i djelujem može postati opća norma. Tu smo nadomak izlaza iz slijepe ulice. Svaki dan se oko raznih stvari vode rasprave, naše male bitke, u kojima svatko želi kao normu nametnuti svoje mišljenje. No, i ući u arenu sukoba mišljenja, pod uvjetom da ga se ima, bolje je nego šutjeti i okretati glavu. Jer, bitka se bije na polju »normalnosti«. Izaći iz ringa znači da će tuđa hegemonija definitivno zavladati. Gramsci je progovarao iz »makro-perspektive« klasnog pitanja. Posebno je međutim kritizirao one koji nemaju stav i okreću glavu pred očitom nepravdom. To je ustvari najgore, jer u tome leži sva banalnost zla: ako bobu ne kažemo bob, a popu pop, sigurno utiremo put totalitarnom društvu. Šutnjom dajemo pristanak hegemoniji. Pristajemo time na priče, narative, pripovjesti, umjesto da se razrgne veo konotacija. I danas je u Hrvatskoj ponovo nužno jasno i glasno osuditi svaki iskaz bilo kakve naklonosti prema rastućem fašizmu, nacizmu i zlu, te otvoreno i jasno stati uz antifašističke vrijednosti.