Mnogo puta je već čvrsto desna i autoritarna stranka u koju je Tomislav Karamarko pretvorio HDZ ocijenjena, parafrazirajući komentar Ivice Račana na predratne opservacije Franje Tuđmana o Bosni i Hercegovini, strankom opasnih namjera. Potpuno zasluženo, jer kad se još u opoziciji najavljuje zaštita lika i djela spomenutog Tuđmana (koji bi na zanimljivim instancama, da nije bilo biologije, morao pojašnjavati kasniju operacionalizaciju izjava za koje ga je prozivao Račan) i to na način da će unutar četiri zida svatko o njemu moći govoriti što hoće, ali ne i u javnosti, jasno je da se kuha od ratnih dana nezapamćeni udar na elementarnu ljudsku slobodu – slobodu govora.

Nije svejedno ni kad se pročitaju otvorene, više puta izrečene prijetnje šefa te stranke istražiteljima u DORH-u i MUP-u, ili kad se vidi količina otvorene potpore prijetnjama (sve malobrojnije) ekipe pod šatorom u Savskoj ulici u Zagrebu. Povratak devedesetih bi se vrlo brzo mogao materijalizirati u Hrvatskoj, samo što nećemo biti četvrt stoljeća mlađi. Niti će preko granica dolaziti srpski tenkovi, koji su onomad tako lijepo poslužili i za sva moguća ograničavanja “mlade demokracije”, koja je, desetljeće prije, unutar socijalističkog sustava, ipak uspjela osvojiti solidnu količinu građanskih sloboda.

Međutim, sva je prilika da autoritarne nakane Karamarka i njegova ekstremno desne koalicije, u kojoj je jedna otvoreno proustaška stranka (HČSP) prikriveni član, a HSLS uvenuli centristički smokvin list, i nisu najveći problem u kojem bi se mogli, već krajem ove godine, naći građani ove zemlje.

Stvar, naime, prolazi daleko ispod radara burnih dnevnih zbivanja, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi, ali… zamislite se malo. HDZ-u gospodarski program piše bavarski institut. Dakle, njemački.

Danas je 2015. godina. Sedma je godina krize. U kojoj je najdublje zaglavila upravo Europska unija. U kojoj su bijesni glasovi odavno prestali biti tek periferni odjek ekstremnije ljevice i šokiranih ekonomista koji nisu mogli vjerovati svojim očima na koji način političari u Uniji žele izvući gospodarstvo iz krize. U dobrom dijelu današnje EU je njemački model hrvanja s krizom – nametnut pogotovo siromašnijim zemljama, sinonim za neopisivo pogrešnu i tvrdoglavu politiku štednje. Toliko pogrešnu da je u zemlji poput Grčke na vlast došla nekad posve minorna koalicija lijevih radikala, a nešto slično se sprema i u Španjolskoj, drugoj krizom najpogođenijoj zemlji.

Ako je išta valjalo u ne-baš-posutom-ružama mandatu Vlade Zorana Milanovića, onda je to što nikad, ni od prvog dana, nisu prihvatili “zdravorazumska” i u ovakvoj krizi toksična rješenja koja se mogu svesti pod tako popularnu sintagmu “bolnih rezova” (radi se, vrlo direktno – o masovnim otkazima, te smanjenjima plaća i mirovina).

Stvari će se, ukoliko desnica doista pobijedi (a trenutno su u nelošoj, makar ne još i odlučujućoj prednosti), radikalno promijeniti.

Ne radi se samo o tome da će HDZ slušati savjete iz Njemačke. Ta stranka jednostavno ideološki pripada spektru koji se neće oznojiti od muke oko građana s blokiranim računima, ili kreditima u francima.

Iz tog kruga, političkog i medijskog, kao i iz poslovično krajnje neinformiranih izvora lansira se već dugo i priča o tome kako aktualna vlast povlači poteze usmjerene prema olakšavanju života najugroženijima isključivo zato jer smo ušli u izbornu godinu. Neopisivo lako provjerljivu činjenicu koja, primjerice, govori o tome da se o otpisu dugova socijalno ugroženima pregovaralo mjesecima i da se radi o ideji staroj više od godinu dana, naravno, pritom se uredno zanemaruje.

Pritom se u HDZ-u, otpis dugova naziva “štetnom mjerom”. Isto je i sa zamrzavanjem tečaja švicarskog franka (i potragom za potpunim rješenjem tog pitanja) – HDZ u Saboru tu mjeru nije podržao, a oni i dobar dio tzv. hrvatske lijeve javnosti (koja uglavnom orgazmički oduševljeno zaziva “bolne rezove”, ne postavljajući u tom slučaju pitanje o socijaldemokratskoj prirodi takve žudnje) su na nju hitro zalijepili predizbornu etiketu.

Istina, teško je zamisliti toliko odlučnog i zainteresiranog Zorana Milanovića u godini u kojoj nisu parlamentarni izbori. Ali, opet te proklete nevjerojatne činjenice, nije li njegova “nedovoljno lijeva” Vlada već napravila golem posao za olakšavanje života dužnicima u francima fiskiranjem kamate na 3,23 posto? To se, podsjetimo dogodilo krajem godine. 2013.-e. Nakon dugih i teških pregovora s bankama.

No, sve te mjere, i starijeg i novijeg datuma (npr., stečaj po službenoj dužnosti zbog neisplate plaća, smanjenje poreza na dohodak) HDZ jednostavno otpisuje kao populizam i to – štetni populizam. “To su populističke mjere koje mi sada registriramo i u Hrvatskoj, poput oprosta dugova itd. a koje zadovoljavaju jednu manju skupinu ljudi. Dugoročno će mnogi ljudi, građani plaćati za ovo što se sada događa kao rezultat tih populističkih mjera”, izjavio je ovih dana Karamarko.

A što će HDZ ponuditi zauzvrat? Jasno:  “korjenite, sveobuhvatne reforme. Tako ćemo na početku kratkoročno imati težu situaciju, a nakon toga imate zadovoljstvo zbog oporavka gospodarstva”, smatra predsjednik HDZ-a.

Stoga, svitanje koje se polako pomalja u ovoj zemlji, teško da sluti na dobro.