Zvuči kao prilično uobičajena, mada ne zbog toga manje lijepa priča. Protuislamski (zapravo, protuimigranstki) pokret koji je nastao u Njemačkoj, PEGIDA, ruši se pod pritiskom vlastite, njemačke javnosti. Marševima kojima su njemački ultradesničari htjeli pokazati da ne žele islamske useljenike u vlastitoj zemlji suprostavili su se brojniji protumarševi. Javnost se doslovno digla na noge. Svoj odijum prema netoleranciji izrazili su i predstavnici većinske Crkve. I tako se pokret koji se htio javno pokazati kao moćan i prijeteći zapravo suočio sa činjenicom da je manjinski i slab, te otišao u duboko defanzivu.

Uobičajeno za zemlju razvijene demokracije u Zapadnoj Europi? Da. Za Hrvatsku? Potpuno nezamislivo.

Politička i javna scena ove zemlje od samog njenog nastanka djeluje u skvrčenom strahu. Panici od toga da se ne naljuti domaću desnicu i dobije etiketu “lošeg Hrvata”, ili, sakloni Bože, “gosta”. Tko zna, možda je taj strah i jedan od razloga zbog kojih je Ivo Josipović naposlijetku izgubio izbore, jer se otpuštanjem savjetnika zbog članka u stručnom časopisu, a koji je, zapravo, konstatirao tek gole činjenice, otuđio od lijevog izbornog tijela. Odnosno, od onih kojima ne liježe na želudac baš najbolje (politička) kriminalizacija nečijeg mišljenja.

Ne postoji, nadalje, bolja ilustracija teze o strahu od ekstremne desnice od one na kojoj klesar ogrnut fantomkom u splitskoj noći uklanja fašistički natpis sa spomenika braniteljima, okružen kordonom interventnih policajaca. Antifašizam je tako, pritisnut desetljetnim strahom, i doslovno u Hrvatskoj opet zakoračio u ilegalu – mada, paradoksa li, ima sva moguća uporišta u legalnim institucijama i propisima ove zemlje.

Ali, nije očito bitno ono što piše, nego ono što jest.

A jest šator u Savskoj 66. Ilegalan, od prvog dana prosvjeda, koji je, da se ne zaboravi, krenuo neposredno nakon uhićenja Milana Bandića. Prosvjedni skup bez prijave, tako, traje već preko sto dana, a čisto za mentalnu vježbu valjalo bi pokušati zamisliti sličan pokušaj pred ulazom u, recimo, neku banku.

Nekoliko je jakih razloga zbog kojih u slučaju prosvjeda pred ministarstvom branitelja ipak ne bi trebalo inzistirati na njegovom nasilnom prekidanju. Prvo, koliko god povremeno širili strah oko sebe, prosvjed ipak (zasad) nije nasilan. Drugo, radi se o čistoj političkoj pragmi – “šatoraši” su na sebe već navukli toliki odijum javnosti, da bi ih se u šali moglo nazvati i predizbornim stožerom SDP-a u Savskoj 66. No, šalu na stranu, niti jedna vlast ne želi sebi, bez prijeke potrebe, dopustiti slike na kojima interventnim policajci razbijaju prosvjed ratnih veterana u invalidskim kolicima.

Oni su, očito, zamrli od straha. Ucjena hrvatske ekstremne desnice je tolika da se rijetki usude i otvoreno progovoriti na društvenim mrežama, a kamoli u stvarnosti. U ovoj zemlji nije nikad bilo dobro nositi etiketu “izdajnika naše stvari” (koja god to bila) i kao da je ta genetska šifra ona koja i danas odlučujuće oblikuje političke i javne silnice. Jer, sve se može: i leći pred interventnu policiju kako bi se sprječila deložacija iz stana obitelji smrvljene kreditom, tražiti nacionalizaciju banaka, pljuvati domaće bogataše i političare, ismijavati sportaše i kulturne djelatnike… Sve, samo ne diraj u ultra desnicu. Ti su zajebani. Kad u crnom skupljaju potpise protiv ćirilice, mjera građanske hrabrosti je da im ga ipak ne daš, nego skreneš glavu i ubrzaš korak. Kad naprave besmisleni prosvjed usred grada s kojeg prijete nasilnim rušenjem vlasti, onda biraš prolazak obližnjom ulicom i, ako si baš jako hrabar, koju bijesnu rečenicu na svom facebook profilu.

A pazite, radi se o ekipi čiji su politički sponzori u – opoziciji. Koja nema nikakve stvarne političke moći. Što će biti kad je dobiju?

Naravno, na sve ovo lako je odmahnuti rukom i zaključiti da se radi tek o pretjerivanju. Poricanje je moćni alat. Često zvuči kao prava stvar.

No, ne bi bilo loše o svemu ovome, o toj ucjeni domaće ultradesnice, koja u strahu drži i politiku i institucije, i, iznad svega, građane ove zemlje, koja ih tjera da zanemare svoje najosnovnije građanske i ljudske slobode u paničnom refleksu na militantnu masu koja se divi vlastitoj moći, možda još malo porazmisliti.

Recimo, za vrijeme protuprosvjeda, kod Savske 66.