Politika je i inače prepuna bijednih spinova, laži lišenih imalo sadržaja koje se upornim ponavljanjem pokušavaju uvući u podsvijest i učiniti tako samorazumljivim početnim točkama bilo kakve društvene analize ili akcije. Priča Tomislava Karamarka o 100 tisuća ljudi koliko se, veli, iselilo iz Hrvatske, je blješteći primjer.

Predsjednik HDZ-a ju je u posljednjih otprilike godinu dana ponovio desetke i desetke puta, ne obazirući se na brojke koje objavljuju Državni zavod za statistiku i Eurostat (a koje su mnogo puta manje).

No, čak i da je, kad ju je prvi put zaustio nekako s proljeća 2105. godine Karamarko bio potpuno u pravu, čak i da su DZS i Eurostat dio komunističke antihrvatske zavjere skrivanja podatka od hrvatskog naroda, kako bi, zaboga, bilo moguće da se u godinu-dvije prije proljeća 2015. godine iz zemlje iselilo 100 tisuća ljudi, a onda, sve do ožujka 2016. – nitko? Jer, potpredsjednik Vlade cijelo vrijeme barata tom istom, okruglom i lako pamtljivom brojkom…

Ipak, najbijedniji spin kojeg se lakoćom da izdvojiti iz namreškane močvare hrvatske politike je onaj o tome da je Zoran Milanović “posvađao Hrvatsku”. Predsjednik Vlade koju su od samog preuzimanja vlasti politički protivnici proglašavali nenarodnom, jugofilskom i komunističkom (svaki od ovih pridjeva je u tolikoj svađi sa stvarnošću i najelementarnijom logikom da bi to doista bilo uvredljivo dalje eksplicirati) je valjda trebao na sve to skrušeno klimati glavom i pozivati na nacionalno jedinstvo? Zaglavni kamen ove oštre i bezvezne laži je teza o “mi ili oni” izjavi koju je Milanović u noći objave rezultata predsjedničkih izbora (koje je, ajde valja i na to podsjetiti, izgubio Ivo Josipović, a ne, gle iznenađenja, Zoran Milanović).

S “mi ili oni” se dijelila Hrvatska? Valjda je one koji su godinu dana žustro zastupali tu tezu, a ne slaže se sa sveobuhvatnom konzervativnom revolucijom koja tutnja domaćim ulicama, sad barem malo sram. Jer, bilo je potpuno jasno, još te noći o čemu se radi; HDZ barem nikad nije nimalo skrivao svoje namjere suspendiranja slobode govora i gušenja društva onog trenutka kad dođe na vlast. “Mi” su bili oni koji su tada obnašali vlast, sa svim mogućim manama, a “oni” – ovi čiji bat čizama danas čujete s hrvatskih ulica i koji su, valja eto još jednom ponoviti, taj marš jasno i glasno najavljivali. Da ništa, ama baš ništa drugo pozitivno u političkoj karijeri nije napravio, Milanović bi samo zbog te izjave, tih “mi ili oni”, zaslužio pozitivnu fusnotu u povijesti domaće demokracije.

No, Milanović u ovom trenutku nije bitan. On igra svoju “ligu za ostanak” u stranci i pitanje je hoće li i koliko biti ubuduće faktor političkog života u Hrvatskoj. Iako su birači na izborima, zapravo, na njegovo pitanje odgovorili sa “ili”, na vlast su došli “oni” i, kao što se može vidjeti, u svjetonazorskim pitanjima nema tragova kočenja. Iako Most inače rado podmeće klipove pod Karamarkove goleme političke ambicije, kad je u pitanju brutalna cenzura, poput ukidanja satiričke emisije na HTV-u uz objašnjenje o “promicanju mržnje” (dok se, u isto vrijeme, ekipi s najcrnjih portala širom otvaraju vrata nacionale TV kuće), u Mostu će rado gledati na drugu stranu. Recimo, na istok. I odigrati joker “P(r)ozovi četnika”. Palila je ta fora dosad dva i po desetljeća, pa možda može još malo.

Iako je o tome kamo smjera konzervativni udar na hrvatsko društvo na ovom mjestu bilo govora i prije i poslije izbora, valja još jednom ponoviti najbliže ciljeve od kojih su neki već označeni za granatiranje: Vijeće za elektroničke medije (kako bi se dobio instrument pritiska na ostale televizije, a možda i domaći web), tajne službe, Povjerenstvo za sukob interesa, i na kraju, kao krunski dragulj, DORH (u slavu Dinama i Hrvatske). Neposlušni kulturni djelatnici, poput Olivera Frljića i još pokoji neovisni medij zgazit će se kao bonus javnim pritiskom, prijetnjama i lažima u prostoru strogo kontrolirane javnosti.

A onda će se vjerojatno ići i dalje.

Danas više, za razliku od prije nekoliko mjeseci, nije potrebno dodatno objašnjavati da je ovakav udar na slobodu realna opasnost – on se, naime, već uveliko i dogodio. Danas je jedino pitanje – koliko daleko. Danas uopće nije pitanje o tome hoće li naši praunuci o ovom dijelu povijesti učiti u školama. Već hoće li lekcija biti o patetičnom i kratkotrajnom pokušaju povratka u autokratsku prošlost ili o početku dugog mračnog razdoblja neslobode.

Danas nije pravo pitanje je li moguće da se udara na civilno društvo, na ljudska prava, na prava manjina i slobodu govora. Onima koji još uvijek misle da je tako nešto nemoguće u doba facebooka, valja još jednom preporučiti da pročitaju obrazloženje o zabrani benigne satiričke emisije, koje je sastavaljeno kao jedno od prvih programskih poteza u kući koju vodi čovjek koji je do neki dan branio “novinarstvo” u društvu s Velimirom Bujancem.

Danas je, doista, jedino pravo pitanje “mi ili oni”. Za odgovor, ovaj put, neće biti dovoljno tek zaokruživati brojke na biračkom listiću.