Doba mraka: "Mi ili oni" više nije pitanje s biračkih listića

Zaleđe Jasmina Klarića

Jasmin Klarić

Snimio Darko JELINEK

Snimio Darko JELINEK

Danas više, za razliku od prije nekoliko mjeseci, nije potrebno dodatno objašnjavati da je ovakav udar na slobodu realna opasnost - on se, naime, već uveliko i dogodio. Danas je jedino pitanje - koliko daleko. Danas uopće nije pitanje o tome hoće li naši praunuci o ovom dijelu povijesti učiti u školama. Već hoće li lekcija biti o patetičnom i kratkotrajnom pokušaju povratka u autokratsku prošlost ili o početku dugog mračnog razdoblja neslobode



Politika je i inače prepuna bijednih spinova, laži lišenih imalo sadržaja koje se upornim ponavljanjem pokušavaju uvući u podsvijest i učiniti tako samorazumljivim početnim točkama bilo kakve društvene analize ili akcije. Priča Tomislava Karamarka o 100 tisuća ljudi koliko se, veli, iselilo iz Hrvatske, je blješteći primjer.


Predsjednik HDZ-a ju je u posljednjih otprilike godinu dana ponovio desetke i desetke puta, ne obazirući se na brojke koje objavljuju Državni zavod za statistiku i Eurostat (a koje su mnogo puta manje).


No, čak i da je, kad ju je prvi put zaustio nekako s proljeća 2105. godine Karamarko bio potpuno u pravu, čak i da su DZS i Eurostat dio komunističke antihrvatske zavjere skrivanja podatka od hrvatskog naroda, kako bi, zaboga, bilo moguće da se u godinu-dvije prije proljeća 2015. godine iz zemlje iselilo 100 tisuća ljudi, a onda, sve do ožujka 2016. – nitko? Jer, potpredsjednik Vlade cijelo vrijeme barata tom istom, okruglom i lako pamtljivom brojkom…




Ipak, najbijedniji spin kojeg se lakoćom da izdvojiti iz namreškane močvare hrvatske politike je onaj o tome da je Zoran Milanović “posvađao Hrvatsku”. Predsjednik Vlade koju su od samog preuzimanja vlasti politički protivnici proglašavali nenarodnom, jugofilskom i komunističkom (svaki od ovih pridjeva je u tolikoj svađi sa stvarnošću i najelementarnijom logikom da bi to doista bilo uvredljivo dalje eksplicirati) je valjda trebao na sve to skrušeno klimati glavom i pozivati na nacionalno jedinstvo? Zaglavni kamen ove oštre i bezvezne laži je teza o “mi ili oni” izjavi koju je Milanović u noći objave rezultata predsjedničkih izbora (koje je, ajde valja i na to podsjetiti, izgubio Ivo Josipović, a ne, gle iznenađenja, Zoran Milanović).


S “mi ili oni” se dijelila Hrvatska? Valjda je one koji su godinu dana žustro zastupali tu tezu, a ne slaže se sa sveobuhvatnom konzervativnom revolucijom koja tutnja domaćim ulicama, sad barem malo sram. Jer, bilo je potpuno jasno, još te noći o čemu se radi; HDZ barem nikad nije nimalo skrivao svoje namjere suspendiranja slobode govora i gušenja društva onog trenutka kad dođe na vlast. “Mi” su bili oni koji su tada obnašali vlast, sa svim mogućim manama, a “oni” – ovi čiji bat čizama danas čujete s hrvatskih ulica i koji su, valja eto još jednom ponoviti, taj marš jasno i glasno najavljivali. Da ništa, ama baš ništa drugo pozitivno u političkoj karijeri nije napravio, Milanović bi samo zbog te izjave, tih “mi ili oni”, zaslužio pozitivnu fusnotu u povijesti domaće demokracije.


No, Milanović u ovom trenutku nije bitan. On igra svoju “ligu za ostanak” u stranci i pitanje je hoće li i koliko biti ubuduće faktor političkog života u Hrvatskoj. Iako su birači na izborima, zapravo, na njegovo pitanje odgovorili sa “ili”, na vlast su došli “oni” i, kao što se može vidjeti, u svjetonazorskim pitanjima nema tragova kočenja. Iako Most inače rado podmeće klipove pod Karamarkove goleme političke ambicije, kad je u pitanju brutalna cenzura, poput ukidanja satiričke emisije na HTV-u uz objašnjenje o “promicanju mržnje” (dok se, u isto vrijeme, ekipi s najcrnjih portala širom otvaraju vrata nacionale TV kuće), u Mostu će rado gledati na drugu stranu. Recimo, na istok. I odigrati joker “P(r)ozovi četnika”. Palila je ta fora dosad dva i po desetljeća, pa možda može još malo.


Iako je o tome kamo smjera konzervativni udar na hrvatsko društvo na ovom mjestu bilo govora i prije i poslije izbora, valja još jednom ponoviti najbliže ciljeve od kojih su neki već označeni za granatiranje: Vijeće za elektroničke medije (kako bi se dobio instrument pritiska na ostale televizije, a možda i domaći web), tajne službe, Povjerenstvo za sukob interesa, i na kraju, kao krunski dragulj, DORH (u slavu Dinama i Hrvatske). Neposlušni kulturni djelatnici, poput Olivera Frljića i još pokoji neovisni medij zgazit će se kao bonus javnim pritiskom, prijetnjama i lažima u prostoru strogo kontrolirane javnosti.


A onda će se vjerojatno ići i dalje.


Danas više, za razliku od prije nekoliko mjeseci, nije potrebno dodatno objašnjavati da je ovakav udar na slobodu realna opasnost – on se, naime, već uveliko i dogodio. Danas je jedino pitanje – koliko daleko. Danas uopće nije pitanje o tome hoće li naši praunuci o ovom dijelu povijesti učiti u školama. Već hoće li lekcija biti o patetičnom i kratkotrajnom pokušaju povratka u autokratsku prošlost ili o početku dugog mračnog razdoblja neslobode.


Danas nije pravo pitanje je li moguće da se udara na civilno društvo, na ljudska prava, na prava manjina i slobodu govora. Onima koji još uvijek misle da je tako nešto nemoguće u doba facebooka, valja još jednom preporučiti da pročitaju obrazloženje o zabrani benigne satiričke emisije, koje je sastavaljeno kao jedno od prvih programskih poteza u kući koju vodi čovjek koji je do neki dan branio “novinarstvo” u društvu s Velimirom Bujancem.


Danas je, doista, jedino pravo pitanje “mi ili oni”. Za odgovor, ovaj put, neće biti dovoljno tek zaokruživati brojke na biračkom listiću.


više vijesti