Vjerojatno ne postoje dvije omiljenije stvari u domaćih nam medija od sankcija Europske unije prema Hrvatskoj i pretjerane rastrošnosti domaćih političara (u vrijeme dok narod, jasno, kopa po kontejnerima).

I jedna i druga ubrzaju otkucaje uredničkih srca i naslovnice i početne minute TV priloga same se slažu. Britanski tabloidi (usput, zanimljiva je činjenica da osim tabloida tamo doista postoje i drugačiji mediji – čudan neki narod) sladostrasno iščekuju neki seksualni skandal, a hrvatski, eto, sankcije i rastrošnost. Kako tko voli, uostalom, ovo je slobodan svijet…

Mali problem s domaćom medijskom scenom je, međutim, taj da niti je Hrvatska od ulaska u EU ikad bila pod prijetnjom ozbiljinijih stegovnih mjera (a kamoli sankcija, što je riječ koja u puku odmah doziva sveobuhvatne ekonomske blokade, kakve su, primjerice, na koljena bacile Miloševićevu Srbiju, a ni nešto moćnija Putinova Rusija se ne osjeća baš najbolje), niti domaći političari obaraju rekorde u bezdušnom i besmislenom drobljenju teško stečenog novca poreznih obveznika. No, znate kako se kaže, tim gore za njih…

Posljednja epizoda dizanja panike oko “sankcija” bila je ovotjedna storija oko korektivnih mjera EU. Njima bi Bruxelles pod (udaljenom) prijetnjom financijske kazne (0,1 posto BDP-a) natjerao neposlušnu državu da dovede financije u red. Korektivne mjere još nisu poduzete nad niti jednom zemljom, tako da je nejasno kako bi doista u praksi izgledale (sva je prilika da bi država Bruxellesu trebala poslati tek nešto detaljniji plan od onog koji su ionako prošlu subotu Orešković i Puljiz sastavili za Komisiju), no prilično je jasno da su izgledi da se ta procedura sad pokrene protiv Hrvatske bili krajnje tanki.

Naime, ciljeve koje je zadao Bruxelles nije postigao još niz država, a među njima i “teškaši” poput Francuske, nad kojima bi uvođenje ovakvih mjera bio pogolemi politički zalogaj. Nema Francuske – nema Hrvatske, bio je najlogičniji mogući zaključak cijele priče o korektivnim mjerama cijelu prošlu godinu. Do nedavno.

Tad je, naime, ničim izazvan, premijer Orešković počeo pričati o tome kako je Hrvatska pod ozbiljnom prijetnjom korektivnim mjerama. Na toj istoj tiskovnoj konferenciji sudjelovao je i europski povjerenik Europske komisije za euro i socijalni dijalog Valdis Dombrovskis. Nije htio potvrditi Oreškovićeve strahove.

No, ništa zato, domaćim medijima je krenula priča o velikoj prijetnji sankcijama koja se (opet) nadvila nad Domovinu, zahvaljujući, jasno, neradu i nesposobnosti bivše vlasti. Kako sad ipak u uredu u Banskim dvorima nemamo Zorana Milanovića koji igra Tetris i vrijeđa političke protivnike, super Tim je nadljuskim naporima uspio u zadnji tren odgovoriti EK od sankcija Hrvatskoj i Domovina je u zadnji tren spašena. Pred stručnošću i marom nove vlasti pokleknuo je i Bruxelles, te priznao da korektivne mjere (zasad) neće biti pokrenute.

Ako netko misli da je spasiteljska akcija super Tima sarkastično iskarikirana u prethodnim rečenicama, taj nije u posljednjih nekoliko dana poslušao niti jedne vijesti i, vjerojatno, nije otvorio niti jedne novine/portal.

Priča o “sankcijama”, tako je lijepo poslužila kao uvod u predlaganje proračuna u kojem nije ostao ni prah, ni pepeo od predizbornih obećanja, pogotovo onih HDZ-a. Novac koji je, primjerice, uzet socijali, nezaposlenima, obrazovanju i znanosti, ili praktična legalizacija “zdravstva za bogate” (na hrvatskom se to kaže – nadstandard), lako se mogu pravdati u zadni tren izbjegnutom kataklizmom koja je prijetila iz Bruxellesa.

Iako je, u stvarnom svijetu, nikad nije ni bilo.

Usporedo s “dramom” oko “sankcija Hrvatskoj”, domaća medijska scena se zabavljala ovih dana i još jednom praktički nepostojećom temom: neumjerenim povlasticama političara. Jer, zamislite, saborski zastupnici i ministri imaju pravo na putne troškove i/ili troškove stanovanja u Zagrebu (ako ne dolaze iz tog grada ili njegovog neposrednog susjedstva). Imaju čak i dnevnice!

Stvar je, međutim, još i gora – radnici HAC-a imaju kolektivni ugovor! I on se, pokušajte zadržati sadržaj želuca, poštuje! Pa se šljakerima, eto, u dramatičnoj situaciji prijetnje korektivnim mjerama, isplaćuju uskrsnice koje će, nema sumnje, odsudno narušiti krhku financijsku stabilnosti koju je nadljudskim naporima nova vlast uspjela uspostaviti.

Stvar, međutim, ipak nije nimalo smiješna. Antidemokratski populizam i histerični napadi na radnička prava, upareni s ionako katastrofalnim stanjem medijske scene, te pomnoženi sa zveketom lanaca koje vlast upravo namiče javnim medijima, soundtrack su današnje Hrvatske. Zemlje u kojoj bi uskoro doista mogli postojati samo anarhično besmisleni tabloidi i strogo kontrolirana državna promidžba, kojima će jedino zajedničko biti riganje mržnje prema unaprijed određenoj meti (oni kojima na um dolaze srpski mediji iz vremena “šaraj, brate” krize – na pravom su tragu).