Siniša Kovačić, novi v.d. glavnog ravnatelja HRT-a, hodajući je primjer medijskog taloga kojim će konzervativna revolucija nastojati začepiti usta svojim političkim neistomišljenicima.

Nadalje, Siniša Kovačić, novi v.d. glavnog ravnatelja HRT-a, hodajući je primjer karikature u koju se pretvorilo Mostovo inzistiranje na “stručnjacima” i “reformama”.

I na kraju, ali ne manje bitno, Siniša Kovačić, novi v.d. glavnog ravnatelja HRT-a, hodajući je primjer nepromišljenog bahatluka Zorana Milanovića i bivše vlasti, kojom su izmijenili Zakon o HRT-u i omogućili da se ključni kadrovi biraju u Saboru, većinom glasova.

Bilo je to minuciozno polaganje mine pod samog sebe, jer gledajući u kojem smjeru odlazi HDZ pojavom Tomislava Karamarka, nije bilo teško naslutiti opasnost da se na čelo javnog servisa postavi netko tko će ga koristiti za nametanje nacionalne paradigme začepljenih usta i predanog rada u korist Domovine, Naroda i Stranke, koje je tako vješto nedavno izjednačio baš Karamarko.

Siniša Kovačić je, do velikog karijernog skoka, pristanak na kojeg je – nije newsbar – ovjerio kod javnog bilježnika, došao s mjesta šefa alternativne, tobožnje novinarske organizacije, Hrvatski novinari i publicisti, iz koje je, u društvu poznatih enciklopedista, prosvjetitelja i renesanasnih ljudi, poput Marka Juriča, ili Velimira Bujanca, širio Istinu.

Recimo, podržao prosvjed protiv Vijeća za elektroničke medije (šifra četnička kapa i “Za dom spremni”). Optužio medije koji su kritizirali kadrovske odabire vladajuće škripave koalicije da “svakodnevno konstruiraju svjetonazorske javne afere koje onemogućavaju normalno funkcioniranje države”. Tražio ispriku od Centra Simon Wiesenthal zbog izjava o ministru Zlatku Hasanbegoviću. Istom ministru kulture, koji se još nije oporavio od teškog hrvatskog poraza 1945. godine, iskazao svesrdnu podršku spjevajući kako je “hrabrost u govorenju istine, velika i presudna kvaliteta ministra Hasanbegovića”. Primjetite tu dozu novinarskog nerva, skepse i kritičnosti! Ali, ima još: govoreći o problemu umjetnosti i medija “koji promoviraju ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra”, kao jednom od ključnih problema zapadne civilizacije, pronašao je i rješenje – taj problem, napisao je u priopćenju svoje udruge prije mjesec i po dana, Hrvatska ne može riješiti sama, ali može “u sinergiji sa zemljama srednje Europe prema kojima nas odlučno usmjerava hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović”. Blago narodu kojima ima tako odlučne i istinoljubive novin… vođe.

Vrhunac Kovačićevog djelovanja na vlastitoj preporuci vladajućim “reformatorima”, međutim, bilo je bijesno osvrtanje na medijsko praćenje zbivanja oko dovođenja premijera i konstituiranja Sabora. Tu se Kovačić i njegovi “novinari” nisu mogli načuditi i dovoljno zgroziti nad time da mediji “prenose ne samo razne medijske spinove poražene političke opcije, nego i otvoreno navijajuju za stranu koja je izgubila”. Štoviše, jao drskosti, “povlasticu prvog komentiranja situacije daju političarima na odlasku”. Kako će se HRT po Kovačiću odnositi prema “strani koja je izgubila” i “političarima koji su na odlasku”, ne treba posebno zamišljati.

Kako će se, međutim, postaviti Most, nakon što istekne Kovačićev v.d. mandat i bude trebalo birati full-time glavnog ravnatelja, reći će mnogo o o tome ima li ta politička grupacija doista ikakvu budućnost, ili se nepovratno pretvara u gomilu hodajućih političkih mrtvaca, koji čekaju samo ili egzekuciju na narednom izlasku na birališta, ili mrvice sa stola milostivog Gazde, za koje će se morati naguravati sa zavidnim brojem praznih ljuštura nekad uticajnih političkih stranaka.

Naime, u čuvenim pregovorima s Domoljubnom i koalicijom Hrvatska raste, jedan od zahtjeva Mosta bilo je biranje čelnika HRT-a dvotrećinskom većinom u Saboru. Time bi se natjeralo ljevicu i desnicu da se slože oko obostrano prihvatljivog kandidata i, moguće, prekinulo niz kadrovskih pretumbacija na (skupoj) javnoj televiziji svaki put kad politički vjetar sa zagrebačkog Gornjeg grada krene mijenjati vonj. Obje koalicije su se načelno složile s tom idejom. Za najdulje šest mjeseci, Most će imati priliku da, odbijanjem glasanja za ravnatelja HRT-a po sadašnjim pravilima (ako ona ne budu promijenjena u međuvremenu) vrati makar promil vjerodostojnosti kojeg je jeftino izgubio dižući ruku za v.d.-a zbog čijeg se shvaćanja novinarstva valja crvenjeti pred pristojnim svijetom.

No, kako stvari stoje, Božo Petrov bi se, kao i u slučaju Milijana Brkića neki dan, mogao praviti nevješt, neinformiran i lukav, ali konzervativna revolucija, čiji bat danas već svi čujemo vrlo jasno i glasno pod vlastitim prozorima, nastavit će dalje stupati. Nakon HRT-a, poruka svim drugim medijima je vrlo jasna. Kao i izbor – očekivano pretvaranje javne televizije u besramni servis odlučne predsjednice, hrabrog ministra kulture i “strane koja nije izgubila”, te osjetni politički pritisak na slobodu javnog izražavanja koji će se nakon Prisavlja sasvim sigurno usmjeriti prema privatnim medijima, mogu biti shvaćeni dvojako: kao tržišna prilika, ili kao poziv za postrojavanje koji nije uputno odbiti.

Ili, još kraće: kičma ili uspravnica?