U samo tjedan dana, dakle, karte su vrlo jasno podijeljene. Granice su iscrtane i savršeno je razvidno na koji način, tko i kako može upravljati zbivanjima u hrvatskom društvu. Tomislav Karamarko, kako je skoro svima (ne računajući, primjerice, oduševljenog srpskog premijera Aleksandra Vučića) bilo jasno još u izbornoj noći, neće imati ni približne snage za promjenu društva kakvu je sanjao i najavljivao.

Njegov, ultradesni HDZ i koalicija koju je vodio, jednostavno nisu dobili dovoljno mandata da kroz institucije mogu provesti svoju konzervativnu revoluciju i “povratak vrijednostima”. Karamarku su ruku vezane koalicijom s Mostom, kompliciranim odnosima s premijerom, predsjednicom, nezadovoljstvom unutar stranke i veliko je pitanje tko će na proljeće završiti – politički “lustriran”.

No, kako je svjetski šampion u brzinskom izbijanju ministarske stolice pod sobom, Mijo Crnoja, kazao još dok se nije iskopala “baraka 85g” odgovarajući na pitanje o tome kako će sastaviti čuveni registar izdajnika: “Naći će se modalitet kad se ima volje”.

Volja za moć u hrvatske desnice – od Šatora do Trga žrtava fašizma – je potpuno neupitna. A kako su institucije, prije svega zbog odnosa snaga u Saboru, zasad neprohodne, modalitet smo mogli vidjeti u utorak na zagrebačkim ulicama.

Prosvjed za “slobodu govora” (koja se uglavnom sastoji u izravnom govoru mržnje prema Srbima i neistomišljenicima) okupio je impozantnu masu (šest-sedam tisuća ljudi) koji su, kako je to priznao Đuro Glogoški, na taj način, odlučili “mijenjati Hrvatsku”. A kako? Tako da se prosvjeduje zbog prava na govor mržnje, da se skandira “Za dom spremni” i da se na krajnje neukusan način vrijeđa predsjednicu neovisnog državnog tijela (Mirjanu Rakić iz Vijeća za elektroničke medije) i na najniži politički način još jednom iskorištava (hrvatske) žrtve silovanja za vrijeme rata.

U “mijenjanje Hrvatske”, što zvuči poput solidne šifre za izvaninstitucionalni udar na nezavisne instituicije, međutim, uključila se i predsjednica Republike. Ona je, tek nešto više suptilno od uličnih ZDS hodača, nekoliko dana ranije jednom drugom neovisnom tijelu, doslovno poručila da ne priznaje njihove odluke i da će i dalje raditi po svome. Ova najskandaloznija izjava u prvoj godini mandata predsjednice Republike je upućena Povjerenstvu za sukob interesa, koje je, zamislite drskosti, odlučilo tek otvoriti postupak u kojem bi se provjerilo je li predsjednica povrijedila propisana načela obavljanja javne dužnosti. Jer, Grabar-Kitarović je novac koji joj je dobila kao naknadu za troškove kampanje (1,17 milijuna kuna), nakanila donirati u dobrotvorne svrhe. Što, jasno, nije problematično, već – pohvalno. Predsjedničino srce je bilo pritom toliko široko da nije htjela 40 posto tog novca platiti državi na ime poreza, pa je novac uplatila svojoj bivšoj stranci, na što se porez ne plaća. Problem je u tome što je Grabar-Kitarović i nakon toga nastavila s tim sredstvima raspolagati, odlučivati kome i za koje dobrotvorne svrhe će ići, te, kao kolateralnu korist, tim novcem na koji, podsjetimo, nije platila porez, financirati i svoju javnu sliku kao osobe koja, sa širokim osmijehom, daruje potrebite.

Uglavnom, s Pantovčaka je žestoko udareno na Daliju Orešković (još jedna žena!), a nama zasad ostaje samo špekulirati o tome radi li se o općenitom pokušaju zastrašivanja svih neovisnih institucija, pokušaju odvraćanja Povjerenstva za sukob interesa od daljnjeg petljanja po ovom slučaju (koji je očit poput Crnojinog) ili pokušaju odvraćanja od uključivanja nekog drugog tijela pravne države u rasplitanje ove neobične porezno-dobrotvorne priče.