Proklet da sam, ali čini mi se da ta 122. minuta malo predugo traje. Vuče se, evo, već nekoliko godina, pritiščući dušu i pogled duboko prema tlu. Jedna jedina minuta. I toliko očaja.

A samo minutu prije, u 121.-oj, cijela Hrvatska, ta danas umorna i slomljena zemlja, sa samog ruba opstanka, disala je kompletnu euforiju. Tog 20. lipnja 2008. godine, i te 121. minute, i potpisnik ovih redaka je gol do pasa, na tribini Ernst Happel stadiona u Beču, grozničavo radosno smišljao kako supruzi opravdati put u Švicarsku, na polufinale Eura. A po Hrvatskoj su gorile baklje i radili planovi za finale, kad je nogometna reprezentacija trebala sa Španjolskom konačno razriješiti pitanje najbolje momčadi s početka 21. stoljeća.

A onda je svjetla odjednom nestalo u posljednjoj sekundi utakmice. Semihov očajnički udarac je taman toliko okrznuo Roberta Kovača da završi pod prečkom. I počela je 122. minuta…

Za trajanje te minute, koja, evo, nikako da završi već dvije i po godine, zemlja kao da se smanjila, uvukla u sebe. Neke stvari su se doduše povećale, na Zavodu za zapošljavanje je gotovo punih sto tisuća ljudi više. No, smanjili su se osobni bužeti (zanimljivo, ne i državni), smanjila se potrošnja, smanjila se proizvodnja… Najgore od svega, gore nego prije 11 godina, negdje je uglavnom nestala i vjera u to da će, nekad, ipak biti bolje. Tada je treći siječanj još bio sinonim za nadu, danas samo može podsjećati na datum neuspješnog pokušaja povratka Ive Sanadera na vlast u HDZ-u.

Hrvatska se, dakle, u toj jednoj jedinoj minuti, koja, eto, još traje, raspala na svim razinama.

Za ekonomsku krizu još i nekako možemo okriviti zaigrane američke financijaše koji su gotovo srušili cijeli svjetski financijski sustav (mada sasvim sigurno nemaju ama baš nikakve veze s našim lokalnim produžetkom krize, koja nikako da malo ohane), no u Hrvatskoj je priča ipak malo dublja.

Razina nemorala ljudi koji su nas godinama vodili, a koja se otkriva posljednjih mjeseci, otkad je Jadranka Kosor odlučila pustiti s lanca Bajića i Karamarka (sjeća li se itko hitnog sastanka u Banskim dvorima odmah nakon odluke da se Sanader izbriše iz članstva HDZ-a?) na “dragog Ivu”, ne samo da je gadljiva, već je za većinu ljudi jednostavno deprimirajuća. Ivica Pančić je često bio metom podsmijeha (čak i u vlastitoj stranci) jer je 2007. godine paradirao po Hrvatskoj s plišanom hobotnicom, no čini se da ne bi pretjerao ni da je sa sobom u Sabor vukao mitsko čudovište s krakovima dugim desetke metara kakvog su se bojali pomorci u prošlim stoljećima.

Sva ta borba s krakovima i crnilom, međutim, bila bi zalogom vjere u bolje sutra, kad ne bi bilo tako gadnog osjećaja da je od samog početka strogo usmjerena i kontrolirana.

Ili i vi, dragi čitatelji, vjerujete da su na autocestama jedini zločesti dečki bila braća Žužul? I da u HDZ-u doista nitko nije znao za torbe novca koje je Mladen Barišić nosao u Kozarčevu? I da je Jadranka Kosor na predsjedničkim izborima 2005. godine potrošila jednako kao i Stipe Mesić?

Vlada koja je, pritom, svoju nespobnost uporno dokazivala još od ljeta 2009. godine, kad je uvođenjem harača ugušila gospodarstvo i spasila pretjeranu državnu potrošnju, nema namjeru posustati. Čini se, čak, kao da žele iskorisiti svoj (zapravo, ako ćemo pravo, Sanaderov) mandat do zadnjeg dana ustavnog roka za raspisivanje izbora. A to je (pre)daleki ožujak 2012.

K vragu, za ekipu čiji smo rad na programu gospodarskog oporavka neki dan saželi u okviru s naslovom: “Neostvareno” bilo bi predaleko i da se radi o 1. siječnju 2011. godine…

Hrvatska je danas poput radnice Kamenskog. Umorna, razočarana, neplaćena, siromašna. U čekanju ovrhe. I teško je procijeniti što je gore – osjećaj da se ni u godini koja se upravo šulja stvari neće nimalo popraviti ili izostanak nade da će biti značajno bolje i s nekim drugim ljudima, u nekoj drugoj Novoj godini.

Najbolje, što se, dakle, kao novogodišnja želja s ovog mjesta može umotati u ukrasni papir i privezati ljubičastom vrpcom, mrvica je nade da je ova 2011. godina, ako ništa drugo, ona u kojoj će konačno isteći i posljednje sekunde 122. minute sa stadiona u Beču. Barem mrvica nade.

Uostalom, do đavola, 2012. je godina u kojoj će se održati novo Europsko prvenstvo…