Sjećate se sletova? Za vrijeme socijalizma, u Jugoslaviji se tim redovnim koreografskim spektaklima pred punim nogometnim stadionima izražavala bezgranična ljubav prema Maršalu, Domovini i Revoluciji. Mladež je na travi složno vježbala, publika uzdisala, a nježnije duše potajno brisale svoje patriotske suze.
Sletovi danas, kao i navjeći dio simbola tadašnjeg poretka (štafete?! omladinske radne akcije?!) , u razgovor mogu ući tek kao predmet sprdnje s povijesnim silnicama koje su tumarale ovim prostorima. Imamo mi danas mnogo ozbiljnijih problema. Evo, recimo, zastave.
Skoro će Dan neovisnosti. Neupućenoj i nepatriotskoj žgadiji koja se sad češe po kosi i pokušava sjetiti koja je točno razlika između toga dana, Dana državnosti, Dana Republike i onog, kako se zove, Tjelova, valja preporučiti Zagreb. Tim gradom će, naime, 8. listopada (e, da, taj datum!), zagrebačkim ulicama krstariti mladež HDZ-a i dijeliti hrvatske zastavice zajedno sa kratkim pisanim materijalom u kojem će biti objašnjeno kako su to Domljan, Šeks i drugovi prije 19 godina, na sjednici Sabora u podrumu Inine zgrade u centru Zagreba (dan ranije raketirani su Banski dvori), donijeli odluku o Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.
Nije, naravno, ne daj Bože, ni Majko Djevico, Mladež HDZ-a, ni zastave koje će oni dijeliti – problem. Nisu problem ni vozila javnog prijevoza koja će tim danom, kao i svakim blagdanom, gradom po Bandićevoj direktivi krstariti vašarski okićenih retrovizora – sa zastavicama RH i Metropole, niti trgovački lanci koji će, poput crvenih ruža za Valentinovo, na državni praznik na akcijsku prodaju staviti trobojnice. Problem ste, vi, braćo i sestre građani Hrvatske.
Jer, već se da vidjeti, iako je osmi listopad još tek u kalendaru, da ćete i ove godine omanuti u ukrašavanju svojih stanova, kuća, vikendica i garaža hrvatskim trobojnicama, kako bi uljepšali Veliki Praznik. Svake godine dosad, kad god svane Dan neovisnosti, Državnosti, Republike, ili onaj, kako se zove, Božić, hrvatski gradovi se probude nedovoljno (ne-do-vo-ljno!), ukrašeni nacionalnim obilježjima. Pa se onda, danima nakon toga, nad činjenicom nedostatka patriotizma zgražaju sociolozi, političari i mediji, pokazujući zavidno slike okićenih francuskih ili američkih ulica za njihovih velikih nacionalnih praznika – scene koje nježnije duše natjeraju da potajno brišu svoje domoljubne suze.
Suštinski, međutim, stvar sa hrvatskim praznicima i zastavama prilično je jednostavna. Dio problema je u tome što Hrvatska inflatorno obilježava i početak procesa razdruživanja od SFRJ (Dan državnosti), i završetak istog (Dan neovisnosti), i pobjedu u ratu za nezavisnost (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti), i formiranje neovisnog zakonodavnog tijela (spomen dan Hrvatskog Sabora). Drugi dio problema je u tome što su simboli domoljublja, himna i zastava, zaštićeni zakonom, pa bi, recimo, ovaj tekst, ilustriran hrvatskom zastavom prekriženom sprejem iz Photoshopa, ili rečenicom tipa: Slijepa naša Domovino, korumpirana si uvijek bila”, mogao biti predmet kaznenog progona. Uporaba sile za utjerivanje ljubavi, naime, uglavnom ima suprotan učinak.
Patriotizam bi, zapravo, trebao biti emocija, a ne broš za pokazivanje. A emocija se nekako ne može, niti treba, mjeriti brojem zastava istaknutih uzdignuta čela na datume koje je odredio Maršal. Ili onaj, kako se zove, Sabor.
