Podigao je glavu s hrpe papira i, hitrinom čovjeka koji nikad nije ispao iz treninga, odmah đipnuo na noge. Nakon dva oštra koraka, pružio je ruku visokom posjetitelju koji se osmjehnuo toliko prigušeno da se moglo učiniti kako mu je pomalo nelagodno.
– Pa dobar dan, Zoki, majstore, šta ima, dobro nam došao…
– Živio, Tomice, živio…
Novi mandatar hrvatske Vlade premjestio se s noge na noge, a zatim polako, gledajući prema prozoru, sjeo u ponuđenu stolicu. Uzdahno je…
– Evo… Ja došao, znaš kako je…
– Znam, znam. Imamo posla. Očekivao sam te.
Ministar unutarnjih poslova se nasmiješio i s iščekivanjem kimnuo glavom.
– E. Gledaj…
Karamarko ga je pogledao. Predsjednik SDP-a je zastao i opet uzdahnuo.
– Mi cijenimo ono što si ti ovdje odradio…
– Hvala. Ali, ne bojte se, ima toliko toga što još…
– Da, znam. Toliko toga…
Obojica su se značajno osmjehnnula. Milanović je, međutim, zatim slegnuo ramenima.
– Uostalom, što da sad dužim. Imaš dva tjedna.
– Za šta dva tjedna, prijatelju?
Ministar policije je s iskrenim čuđenjem pogledao mandatara Vlade.
– Pa da predaš dužnost svom nasljedniku.
– Čekaj, čekaj, Zoki mangupe. Pa što vi ne mislite nastaviti s depolitizacijom policije?
– Itekako. Samo će je sad provoditi netko drugi.
– Netko drugi? Neki napušeni frik ko onaj Lučin?! Jeste vi normalni?!
– To nije tvoj problem, prijatelju, pokušao je smiriti već debelo neugodnu situaciju Milanović…
– A da neće Vesna Pusić, majke ti, postat’ ministrica policije. Neće, neće, ta bi vam mogla uhapsit Obija… Ili ona Antunovićka? Pa vi niste normalni…
Karamarko je odmahivao glavom. Milanović je šutio.
– Pa čovječe kako me možeš maknut, pa pogledaj šta smo sve riješili: ubojstvo Pukanića i Franjića, premlaćivanje Rađenovića, Galinca, Miljuša ćemo do kraja godine… Hrvatska je sigurna zemlja otkad sam ja ministar, ej!
Predsjedniku SDP-a je prekipjelo.
– Ma kako te nije sram! Pa za nikoga niste pronašli naručitelje, samo ove kokošare koji su odradili posao. Tko stoji iza iti jednog od tih slučajeva? Tko?! Ne znate, nemate po-jma! Bolje da šutiš! Miljuša do kraja godine?! Ma nemoj me jebat! Koje?! Dvije i pedesete! Pa u pi… Imaš dva tjedna!
Karamarko se pridigao.
– A je li… Tako znači. A kako ćeš svojim komunjarama u Bruxellesu objasnit da mičeš čovjeka koji je sredio Polija i Sanadera, a? Šta je s antikorupcijskom bitkom? Šta misliš da ću ja šutit’?!
– Ma samo pričaj, brate, pričaj, Milanović se uzmahao. – Pričaj im o stupićima u HAC-u, recimo… O tome kako vas nisu zanimali poslovi Fimi medije u Lutriji… Kako Vukelić nije ništa znao o Brodosplitu… E, daj im ispričaj o tome kako Kosorica nije imala pojma o privatizaciji Ine, majke ti, tu najviše vole slušat’!, budući premijer je završio lupivši šakom o stol.
– A je li, tako dakle…, ministar policije stisnuo je dugme na interfonu. – Dečki, vodite ga!
U prostoriju su ušla dva policajca u civilu. Nisu izgledali umirujuće.
– Jesi ti normalan?!
– Aha… “Tržnice”…
– Kakve jebene “Tržnice”?!
– Riječke. Sad mi javilo iz Osijeka da dižu optužnicu?!
– Iz Os… Ma kako ti je javilo kad ti nije zvonio mobitel?!
Predsjednik SDP-a je u nevjerici gledao ministra policije koji se smješkao.
– E, kako… SMS-om.
– Pa kakve veze ja imam sa slučajem iz devedesetih?!
– E, imaš, imaš, znamo mi…
Karamako se podignuo i kimnuo glavom onoj dvojici, koji su predsjednika SDP-a uhvatili za nadlaktice i počeli ga vući prema vratima.
– Ti nisi normalan, jebo me pas. Luđače, pa ja sam dobio izbore!, vikao je Milanović, neuspješno se pokušavajući otrgnuti.
– Izbore, a? A ‘ko je to naručio?!
– Kako tko?! Idiote, pa raspisao ih je Sabor, tvoj HDZ… Manijače!!!, vikao je mandatar Vlade.
Kad su se tapecirana vrata ureda ministra policije zalupila, više se ništa nije čulo. Karamarko je opet stisnuo dugme na interfonu.
– Jozo, imamo naručitelja. Skupi ekipu.
– Može, gazda. Koga ćemo?
– Jadranku. Sad sam dobio iskaz koji je tereti.
– Računaj da je riješeno!
Ministar policije se osmijehnuo i zavalio u svoju fotelju. Pred Hrvatskom, njegovom Hrvatskom, konačno je bila svijetla budućnost.
