I sam zrak u sobi kao da je bio pomalo naelektriziran od napetosti. U Vladinoj zgradi na Banskim dvorima, u kojima su se zapravo, posljednjih desetak godina rješavala sva ključna hrvatska pitanja, trebala se privesti kraju gotovo dvogodišnja drama oko radničkog referenduma. Dok je ulica čekala ishod, dok se činilo da su opći prosvjedi samo pitanje trenutka, gordijev čvor sukoba pokušali su, posljednji put, razriješiti sindikalni čelnici i lideri stranaka vladajuće koalicije.

Elem, i sam zrak kao da je bio pomalo naelektriziran od napetosti. Odjednom se začuo tresak.

– Aha! Lupio je Vilim šakom o stol. Šakom u kojoj je bila stisnuta trica špadi. Pokupio je hrpicu karata na stolu i ritualno krenuo brojiti bodove.

– Kaj nisi odmah igrao konja, konju, ljutito je upitao Joža svog partnera s druge strane stola.

– Idi bre…, odgovorio mu je Vojo i mahnuo rukom odustavši od daljnjeg objašnjavanja. Davno je naučio kako postoji dio Hrvata koji nikad neće naučiti igrati trešetu.

– 4:3 za nas, pobjednosno je ciknuo Vilim mašući kemijskom sa grbom HDZ-a. Oćemo još?

Krešimir se promeškoljio i pogledao na sat.

– Pa oće li više, već su dva sata unutra…

– Nemoj da brigaš. Ozren i Jaca će se već dogovoriti. Ljudi smo, rekao je Vojo i krenuo nanovo dijeliti karte.

Pljas!

– Dobro, koliko sam ti puta rekel’ da ne voli kad ju se tako zove?!, podviknuo je Joža, lupivši dlanom Voju po tjemenu.

– Idi u… Jaca, Jadra, isti bre ku…, rekao je Vojo čije su se oči dječački smješkale.

A onda su se otvorila vrata premijerkinog ureda.

– Bit će referendum!, s vrata je, nasmijanog brka, izdeklamirao Ozren.

– To! Hvala Bogu! Pa i red je da se ide na referendum koji je tražilo 717 tisuća ljudi, bravo Ozrene, ozareno je uzviknuo Krešimir i krenuo u zagrljaj sindikalnom kolegi.

– Ma ne taj, pomalo ljutito je otpovrnuo Ozren.

– Znači, onda ovaj koji smo dogovorili prije pola godine? Referendum o referendumu? Još bolje, kazao je Vilim.

– Ma da, sad ćemo moći sa samo 200 tisuća potpisa ići na referendum o čemu god budemo htjeli. Neće nam više ni stranke ni MMF-ovi krojit’ kapu. Pitat’ će se i narod! Bravo, Ozrene!, Krešimir je postajao sve glasniji.

– Ovaj… ne taj referendum, rekao je Ozren.

Na sobu se na nekoliko sekundi spustila savršena tišina. A onda se začulo kako je Krešimir progutao knedlu u grlu.

– Pa koji onda, prošaputao je molećivo.

Opet je zavladala tišina.

– Ovaj… Mislim da se to javnosti najjednostavnije može objasniti kao referendum o referendumu za referendum.

– Jel’ ovaj pije?, šapnuo je Vojo Joži, koji je slegnuo ramenima.

Krešimir i Vilim su šutjeli.

– Dakle. Obzirom na tešku gospodarsku situaciju i poglavlje Ustava o promjeni Ustava u kojem se nigdje ne spominje referendum, dogovorili smo da prvo održimo referednum s pitanjem o tome: Jeste li za to da se održi referendum o tome da se smanji broj potrebnih potpisa za raspisivanje referenduma. E onda, tek nakon toga, možemo održati referendum koji smo dogovorili lani, o tome da se broj potpisa smanji na 200 tisuća. Tako ćemo moći lakše tražiti referendum o bilo čemu pa i onaj o Zakonu o radu. Vlado kaže da je to, po hrvatskom Ustavu i zakonima, jedini mogući način.

– Ubit će nas…, problijedio je Vilim, pomislivši na novinare i svoje u sindikatu.

– Ne, ne… Nije to sve… Dogovorili smo još i sjajan paket mjera za radnike. U roku od godinu dana, naime, ne samo da neće biti zatvaranje brodogradilšta, nego će se Vlada obavezati da izgradi barem još jedno novo! Božićnice će iduće godine rasti za 150 posto! Isto toliko se, za godinu dana, diže i minimalna plaća! Kolektivni ugovori se po njihovom isteku nastavljaju primjenjivati neograničeno! Ljudi, dobili smo sve što smo tražili pa i više od toga, počeo je vikati Ozren, mašući papirom kojeg je upravo izvadio iz džepa.

– Pa to je fenomalno, uzviknuo je Krešimir čitajući točke sporazuma Vlade i sindikata. Vilim je skakutao po sobi.

– Yes, yes! Rasturili smo. To, Ozrene, lave!

Zadovoljni, trojica sindikalista, otišli su iz sobe da novinarima obznane sjajne vijesti.

Joža i Vojo ostali su još neko vrijeme šutke sjediti u sobi.

– Dobri ovi sindikalisti, jebote…, promrljao je Vojo.

– Je. U kartama, zajedljivo je ispalio Joža.

– Ma kako bre, u kartama, pa rasturiše nas u pregovorima. Ne znam kako je Jaca…

Pljas!

– Jadranka, odi u… Ne znam kako je Jadranka pristala na sve to…

Joža se nasmiješio i podigao sa stolice.

– Vojo, Vojo… Koji su rokovi?

– Pa čuo si ljude. Godinu dana.

– A tko je potpisan sa naše strane?

– Pa… Vlada.

Joža ga je krvnički pogledao.

– Dobro, dobro. Jadranka. Premijerka. Ko će drugi?

– Dakle, Jadranka svojim potpisom jamči da će svi ti uvjeti biti ispunjeni kroz godinu dana, je li tako?

– Jest.

– A kad su izbori?

– Pa sljedeći mjes…

Pljas!

Vojo se sam lupio dlanom po čelu i prasnuo u smijeh.