Profesor se odjednom uspravio i, pokazujući olovkom u daljinu, svečano kazao:

– A danas, djeco, danas ću vam ispričati kako je to izgledalo u Hrvatskoj 2011. godine.

Klinci u klupama elitne Hrvatske srednje škole su se utišali. Čulo se jedino kako onaj iz zadnjeg reda strpljivo u klupu urezuje grb nogometne reprezentacije.

– Vi ste još tada bili mali, nastavio je profesor, pa se možda ne sjećate tih dramatičnih, kriznih vremena. Recesija je krajem desetljeća bila strašna, poharala je cijeli svijet, ali se najduže zadržala upravo ovdje, kod nas. A mi ćemo danas učiti kako se s krajem 2010. godine tadašnja vlast borila protiv krize.

– Ulaganjem u turizam, pa mi smo ipak zemlja s tisuću otoka, ispalio je debeljko iz prve klupe. Branko, učenik koji je sjedio do njega, pogledao ga je tužno i uz uzdah popravio naočale. I profesor isto.

– Ne, Damire. Ako ikad otkriješ kako turizmom izići iz gospodarske krize, napiši knjigu. Ne gine ti Nobel za ekonomiju, rekao je profesor.

– Ili luđačka košulja, dobacio je netko i razredom se razlijegao grohotan smijeh. Iz zadnje klupe se i dalje čulo samo kako oštrica noža u drvo crta kockice.

– Proračun! Podviknuo je profesor kad se prestao smijati. Proračun za 2011. godinu! Kako se, djeco, u dubokoj gospodarskoj krizi slažu državne financije?

– To je lako, odmah se javila Sandra, odlikašica iz prve klupe. Ako je kriza, padaju proračunski prihodi i shodno tome, da bi se uravnotežile državne financije, smanjuje se potrošnja. Dakle, broj zaposlenih u državnoj administraciji, plaće iz proračuna, mirovine, investicije, sve…, izrecitirala je Sandra dobro naučenu definiciju. Branko ju je prezirno pogledao. Profesor se smješkao.

– Ne. To se nije dogodilo.

– Naravno da nije, više nije mogao izdržati Branko. Elementarna ekonomska teorija, koju je postavio John Maynard Keynes, nas uči da u recesiji država mora reagirati proaktivno kako bi izbjegla dugi period stagnacije obilježe velikom nezaposlenošću i slabim rastom BDP-a, uživio se Branko.

Iz zadnje klupe se čulo kako Ivo lagano otpuhuje piljevinu. Profesor je krenuo nešto reći. Ali, Branka se nije dalo samo tako zaustaviti.

– Dakle, država je ta koja mora ulagati u investicije i paziti da se ne smanji potrošnja jer bi to izazvalo daljnje stezanje gospodarstva.

– Točno. A izvoz?, pitao je profesor.

– Maksimalno poticati. U globaliziranoj ekonomiji nema spasa bez jačanja pozicije na svjetskom tržištu. Branko je volio kad njih dvojica ovako rafalno razgovaraju.

Profesoru su se počeli smješkati brkovi.

– A znanost i obrazovanje?, pitao je.

Branko je profesora pogledao hineći dosadu.

– Ulagati do krajnjih granica. U informacijskom dobu, koje je tad već bilo u punom zamahu, nema konkurentnosti bez obrazovane radne snage i kreativnosti.

– E, vidiš Branko… A što bi ti rekao kad bi ti ja otkrio podatak da je hrvatska Vlada u proračunu za 2011. godinu predvidila za 34 puta manja sredstva za poticanje izvoza i da je smanjila proračun za obrazovanje i znanost? A da, Sandra, pritom, ni za lipu nije smanjila ukupnu državnu potrošnju?

Branku su se usta otvorila u nevjerici. Nad razred se spustila grobna tišina.

– A u p…. materinu, začulo se nakon nekoliko sekundi iz zadnje klupe, rekao je Ivo, šokirano zureći prema profesoru.

***

Nakon sata, Ivo je još vrtio glavom.

– Majke mi, nije mi jasno kako smo s tim luđacima na vlasti ikako preživjeli.

Vrtio je glavom i Branko, koji je s Ivom tog dana bio redar.

A onda su obojica pažljivo krenuli smotati i pospremiti šator. Valjalo je i sutra negdje održati nastavu.