Uletio je u premijerov ured unezvijeren i blijed. “Gospodine premijeru…”, zastao je, hvatajući dah, “tri…tri…”

– Znam, čuo sam. Tri posto pad BDP-a nam predviđaju i ove godine…, rekao je Zoran M., nagnut nad hrpom papira na čijim marginama su crvenim flomasterom bile izvučene brojke. Ispred skoro svake stajao je mali, crveni minus. Na fotelji u kutu sobe, sjedio je ministar financija Gordan M., uporno zureći kroz prozor u sivo nebo nad glavnim gradom.

– Ne, ne, gospodine. Tridesetdva…

– Šta?!, kriknuli su u isto vrijeme premijer i ministar financija.

– Ma ne, BDP… Gore… Rek’o je sad Bago na teveu. Tridesetdva posto za Europsku Uniju.

– A u pičku materinu!, ulovio se premijer za prosijedu glavu, šta ćemo sad?!

– Halo? E, di si Dado, lave…

– Oooooo, druže sekretaru, iz slušalice se čuo zafrkantski glas tvrdog ličkog naglaska…

– Daj, ne zajebavaj. U banani smo, u jednom dahu je kazao premijer.

– Što gore to bolje, druže sekretaru, hahaha, nastavio se šegačiti šef oporbe, predsjednik HDZ-a Darko M.

– Vidim, nisi gledao. Rek’o je Bago da je po zadnjem Pulsu 32 posto. Šta ćemo?

– Ostavka, izbori, Remetinec, hahahahahahaha…

– Ma ne potpore Vladi, konjino, 32 posto za EU!

– Auuuu… Šta ćemo?, odjednom se uozbiljio predsjednik HDZ-a…

– Da…, čuo se radiofonični ženski glas, dok su u pozadini treštale električne gitare…

– Ej, Jadranka, Dado je…

Muzika je prestala.

– Kako se usuđuješ nakon svega me uopće zvati!, viknula je bivša premijerka, drhtavim glasom.

– Ma daj, preboli više tu 2011. Izgubila si izbore i doviđenja. Uostalom, prošle su već tri godine…

– Neću to slušati! Okrenuli ste mi leđa, svi, a pogotovo ti kojem sam najviše…

– Tridesetdva posto za EU, prekinuo ju je hladno Dado M.

– Uuuuuu…

– A moramo na referendum. Ti si se nešto s onim radničkim bila mučila, pa sam mislio da možeš dati nekakav savjet…

– Jel to gospodin doktor Ivo S., molim lijepo?

– Yeeeeeessssss…

– Dragi Ivo, ovdje Jadranka. Gledaj, imamo problem.

– Heeelooouuu? Ajm sori, dont spik kvajt gud kroejšn…

– Ma daj Ivo, znam da se još ljutiš, ali baš je problem. Imamo 32 posto za Europsku Uniju, a moramo na referendum. Nacionalni interes je u pitanju, znam da si ti uvijek bio prvi na braniku nacionalnog interesa.

– Not a problem for mi. In Gad vi trast, hahahaha…

– Sjećam se kako su u hrvatskim gradovima i selima ljudi s ponosom ustajali kad bi čuli tvoje…

– Baaaajjjjj…

Tut-tut-tut…

Još mi nije oprostio Bajića, pomislila je bivša premijerka i briznula u plač…

Iz mobitela je zatreštala Marseljeza. Vrag ga odnio, opet sam ga zaboravio stišati, sve će mi ih rastjerat…, zabrinuto je pomislio Vlado Š. i odložio ribički štap.

– Ej, Vlado, bog. Ovde Zoran. Imamo problem. Trideset…

– ..dva posto za EU… Znam… Šta, oni moji me se još ne usude nazvat… Pa su tebe nagovorili?

– Ma da, malo im je neugodno, jer su te zbog zadnjeg referenduma šiknuli iz stranke. Ali, evo, ja te u ime najavišeg nacionalnog interesa molim za pomoć. Ne znam kako da se iz ovoga ispetljamo. Potpisao sam pristupni ugovor s EU, a referendum može proć’ znaš kad…

– Da… Kad ga raspišeš tajno i onda ti jedini izađeš na njega, hahahahahaha, glasno se nasmijao Vlado Š. i odmah požalio jer je njegov glas nad jezerom zazvučao kao da je avion upravo probio zvučni zid.

– Misliš da bi to mogli, ha? Pa možda to i nije loša…

– Ma jesi normalan, kretenu. E, ko te izabere za premijera, promrljao je Vlado Š., a onda se sjetio lika aktualnog predsjednika svoje bivše stranke i dodao sebi u bradu: Doduše, obzirom na izbor…

– Ali šta ćemo sad?!, zavapio je premijer molećivo.

– Riješit ćemo, rekao je smirujućim glasom čovjek koji je u prvih dvadeset godina hrvatske demokracije slovio za sivu eminenciju gotovo svake vlasti. Sjeo je i posegnuo za kantom s crvima…

Nakon nekoliko minuta u Uredu predsjednika zazvonio je crveni telefon.

– Dame i gospodo, kao što vidite, posljednjih tjedan dana smo već izgubili previše energije oko rasprava oko referenduma za ulazak u EU. Zemlja je u ozbiljnoj gospodarskoj krizi čijem bi se rješavanju trebali potpuno posvetiti. Stoga, u dogovoru s oporbom i Vladom, predlažem da referenduma ne bude…

Pantovčakom se razlio žamor. Novinari su već dizali ruke za pitanja. “Pa jeste li vi normalni”, iz grupe se čuo glasni komentar jedne novinarke.

– Zasad, kažem, zasad! Dakle, da referenduma za ulazak u Europsku Uniju z-a-s-a-d ne bude. No, Hrvatski Sabor donio bi Deklaraciju kojom bi se obavezao raspisati referendum o ulasku u Europsku Uniju, naknadno, ukoliko Sabor i hrvatski narod procijene da našoj Domovini u Uniji nije dobro.

– Čekajte, čekajte! Raspisali bi referendum o ulasku u nešto čega smo već član? Ne bi li to bio onda referendum o izlasku?! I nije li to sve skupa – protuustavno?!, inzistirala je i dalje ona novinarka, sve više pojačavajući ton glasa.

Predsjednik je zakolutao očima.

– Mmmm, da… Ustav. Kad bi baš išli gramatički tumačiti Ustav referendum za ulazak u EU bi se morao raspisati. Ali, obzirom na sve što sam rekao, krizu i to, Deklaracijom bi sačuvali mogućnost da se volja naroda izrazi i naknadno, a ne bi više trošili vrijeme i energiju u beskonačnim raspravama. Hvala lijepo.

Nema više pitanja, vikao je djelatnik Ureda za odnose s javnošću dok je predsjednik odlazio iz prostorije.

Zabrinjavajuće blijed, Zoran M. je stisnuo crveni gumb na daljinskom. Televizor je rekao cvrc i predsjednički grb je zamijenilo crnilo.

– ‘Oće proć’ ovo, ha, šta misliš, procijedio je prema šefu oporbe, udobnom zavaljenom u premijerskom trosjedu.

– Kojo?, upitao je Darko M., nezainteresirano listajući Newsweek. Premijer ga je blijedo pogledao, psujući u sebi.

– Ahahahahahaha, opet sam te digo, a? Hahahahaha… , klimao je glavom, iskreno veseli Darko M.

U kutu sobe je i dalje je sjedio ministar financija Gordan M., uporno zureći kroz prozor u sivo nebo nad glavnim gradom.