Kao niti jedna dosad, godina čiji posljednji sati upravo cure bila je upravo agonijska.

Izdržati 2011.-u u Hrvatskoj, hej, pa za to skoro da se može dobiti i neko odličje. Zemlja je tavorila ušančena u raljama gospodarske krize, toliko bez nade u skori oporavak – bez obzira na nevjerojatno dugo ljeto i jaku turističku sezonu, da se teško odlučiti je li više iritirajuća činjenica bila ta da vlast nije imala nikakvu suvislu ideju o tome kako izvesti državu na površinu, ili ta da je negdje, još tamo s proljeća, zapravo, sva aktivnost i prestala (osim finiša pregovora s EU) i čekalo se, u politici, ali i u svim javnim poduzećima, da prođe vrijeme do izbora.

Uz sve to, vladajuća ekipa pokazivala je tvrdoglavu tvrdokornost u držanju na vlasti i nisu ih poljulali ni prosvjedi koji su na ulice u nekoliko navrata izveli i do desetak tisuća Hrvatica i Hrvata, inače tradicionalno nesklonih takvoj vrsti političkog angažmana.

Novi ministri predstavljeni krajem 2010. godine? “Ma hajte, molim vas”, rekao bi cinično pokojni Ivica Račan. Da su ljudi regrutirani direktno iz razreda Harrya Pottera, ne bi ništa mogli napraviti u godinu dana. A ovi su došli iz HDZ-a…

S druge strane, nitko Martinu Dalić, Jasena Mesića, Davora Božinovića, Domagoja Ivana Miloševića i Branka Bačića nije puškom tjerao da potroše dvanaest mjeseci svoje karijere bez izgleda za bilo kakav zamjetljivi pozitivni ishod. Uostalom, neki od njih su ulaskom u agonijsku Vladu sebi popravili/stvorili startne pozicije za konačni obračun u HDZ-u, za koji zagrijavanje praktički svakim danom postaje sve spektakularnije (posljednja vijest: Hebrang bi mogao tužiti Jadranku Kosor sudu zbog klevete).

Nakon svega, nije ni čudno da je prosinačka promjena vlasti dočekana uz gotovo čujni uzdah olakšanja. Nije čudno, zapravo, ni to da je, unatoč dramatičnoj gospodarskoj situaciji, Milanovićeva ekipa dobila nekoliko tjedana posvemašnjeg mira u kojem se njihovi potezi ne dočekuju na naoštreni nož kritike.

Zapravo, kad se pokuša barem donekle hladno sagledati proteklih dvadesetak dana, čini se da je barem onaj početni zamah promjene čak i jače izražen nego čuvenog Trećeg siječnja prije 11 godina: ako i još nema do kraja definiranih političkih odluka, očit je golemi civilizacijski raskorak između dvije ekipe koje su se upravo izmijenile u Banskim dvorima: dok su, primjerice, HDZ-ove Vlada u modernim tehnologijama uglavnom vidjele mogućnost za neki javni natječaj (i sve što u Hrvatskoj ide uz to), nova ekipa se već prostrla na širokom prostoru društvenih mreža gdje i direktno komunicira s građanima.

Za nadati se da će, zahvaljujući tome, i transparentnost rada Kukuriku vlasti biti neusporediva u odnosu na raniju.

A od toga, od činjenice da će svi potrebni dokumenti biti javno i brzo dostupni, do argumentirane javne rasprave o učincima vladinih poteza, samo je jedan mali korak. Koji, je li, ipak malo brine.

Jer, da bi se Vladine odluke, strategije i dokumenti učinili pričom za javnost, nužno je, ne da se citiraju statusi sa Facebooka, nego da netko sav taj materijal stavi u kontekst. A hrvatsko novinarstvo je upravo u “Hristos” fazi, onoj u kojoj je bilo s početka prvog mandata Ive Sanadera, pa se razne medijske perjanice natječu u bacanju pod noge novom premijeru (i njegovoj ekipi), uz pripadajuće krikove oduševljenja, kakvi inače dolaze isključivo iz stanja dubokog religioznog transa.

 Za nadati se je da svo to urnebesno, masovno klečanje pred likom i djelom čovjeka koji je, zapravo, tek na početku definirajućeg dijela svoje karijere, neće prebaciti Zorana Milanovića, jer je dvoje premijera zaredom oduševljenih svojim odrazom u ogledalu ipak bilo malo previše, pogotovo za zemlju čiji su sami temelji nagriženi dugotrajnim kriznim stanjem.

Pozlata na liku “Vrhovnog vođe”, uostalom, slabo funkcionira u zemljama u kojima električna energija nije komparativna prednost glavnog grada.

Istina, u usporedbi s ekipom koja je upravo otišla, nova Vlada i njen premijer izgledaju kao da su došli iz posve drugog filma, snimljenog u HD tehnici.No, ruku na srce, obzirom na visinu postavljene letvice, to i nije neki doseg.