Trinaest dana. Toliko je trebalo Jadranki Kosor, čiji agonijski dugačak premijerski mandat danas i službeno završava, da reagira na javni istup svoje stranačke sive eminencije, Vladimira Šeksa, kojim je, de facto, u HDZ-u zavedena diktatura. Šeks je, naime, izjavio kako će Jadranka Kosor ostati predsjednica stranke i kako neće imati protukandidata (za sebe je namijenio ulogu potpredsjednika).Dakle, 13 dana nakon te izjave od koje se ledi krv svakome tko nema prebivalište u Pyongyangu i okolici, tek tad – i nakon nekoliko javnih i nejavnih šamara iz redova vlastite stranke, odlazeća premijerka se oglasila i kazala kako nitko nije rekao da neće biti protukandidata i kako još ni ona, tobože, nije na čistu hoće li se natjecati za stranačko žezlo.

Nakon ovih 13 dana šutnje posve je jasno da Kosor mora pretrpjeti još jedan poraz – onaj u vlastitoj stranci. Jer, ako se za sramotno klimanje glavom za šest godina u vrijeme vladavine Ive Sanadera, najnaivniji među nama mogu (samo)uvjeriti kako “nije znala” i ako se za dvije i po godine vođenja uvjerljivo najgore Vlade u povijesti Hrvatske (a za taj trofej je konkurencija daleko jača nego za onaj u Ligi prvaka) može dobronamjerno ukazati na nemoguće uvjete u kojima je radila taj posao (svjetska kriza, istraga protiv stranačkih dužnosnika), ako se, čak, i za sramotno nedemokratski Sabor stranke 2009. godine na kojem je naslijedila Sanadera može reći kako je “takva bila situacija” i “nije bilo vremena”; sad više nema niti jednog opravdanja.

Niti jednog.

Jadranka Kosor i Vladimir Šeks žele da HDZ ostane ona ista crna rupa koja je na koljena bacila “jedinu i voljenu” Hrvatsku u dva navrata, krajem dva posljednja desetljeća.

Jer, ukoliko će vodstvo stranke i dalje ostati oktroirano, ili izabrano prebrojavanjem glasova koje čuvaju zaštitari, kao kad je Sanader u sumnjivim okolnostima pobijedio Pašalića, jasno je da će HDZ ostati stranka koja je svjetlosnim godinama udaljena od demokratske. A stranka u kojoj se na vlast dolazi diktatom i obmanom ne može, nema nikakvih šansi, u zemlji onda širiti toleranciju, razumijevanje, poštenje i demokratske standarde. Takva stranka će, po definiciji, roditi novog Ivu Sanadera, nove crne fondove i novi mrak.

S druge strane, Zoran Milanović je vjerojatno najveći navijač Jadranke Kosor. Kao što je onomad vjerojatno držao palčeve da Milan Bandić ne odoli izazovu i kandidira se za predsjednika države te se tako samoisključi iz SDP-a (epilog, dvije godine kasnije: Bandić je čovjek s dva velika izborna poraza i mnogo kooperativniji s Milanovićem nego što bi bio da je ostao u SDP-u), tako od danas i službeni premijer ima mnogo razloga da se nada pobjedi upravo Sanaderove nasljednice. Jer, s Jadrankom Kosor HDZ ne može dobiti izbore. Čak ni da Kukuriku koalicija napravi rekordni niz pogrešnih poteza, da se zemlja dodatno ukopa u permanentno krizno stanje, a Vladin PR u potpunosti preuzmu suptilci poput Čačića i Linića, Jadranka Kosor ne može dobiti izbore. Njoj to očito nije jasno, ali je ona za svog broš-mandata postala rijetko omrznutom u najvećem dijelu javnosti i gotovo je nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi joj Hrvatice i Hrvati opet poklonili povjerenje da vodi zemlju.

No, koliko god iz današnje perspektive zavodljivo izgledala mogućnost da Kosor ostane šefica HDZ-a i tako zagarantira oporbenu situaciju svojima na duže vrijeme, diktatura Šeksarijata u toj stranci ustrajno bi širila tamu koja bi nagrizala same temelje demokratskog sustava u zemlji. Ako bi najveća oporbena stranka (i dalje) bila uređena kao personalna falanga nametnutih lidera teško je očekivati da bi se u značajnijoj mjeri osjetile ponukanim na daljnje unutarnje demokratske promjene i stranke vladajuće koalicije (a nije da i njima ne trebaju). Teško je, dalje, da bi se i cijeli politički proces nastavio više otvarati prema građanima, da bi politika sve više doista postajala javna stvar, a manje igra zatvorenih klika (u kojoj je Sanader bio apsolutni šampion, dok se nije “prekombinovao”). Uostalom, teško i da bi vlast dobila solidnu, artikuliranu oporbu, koja ih tjera na oprez i odgovornost – kad već mediji rutinski, dnevno, zakazuju u toj zadaći.

Stoga se valja nadati da priča koju preko usana prelamaju Kosoričini potencijalni oponenti, o potrebi demokratizacije HDZ-a, nije tek trik u borbi za nasljedni tron apsolutističke stranačke vlasti. I da će od danas i službeno bivša premijerka zabilježiti još jednu recku u svojoj knjizi političkih poraza.

Ukoliko itko u toj stranci ima i zrno političke mudrosti i samopoštovanja, vrijeme da joj krajnje dobronamjerno kaže: “Jadranka, gotovo je”.