Dakle, uspjeli su. Laburisti Dragutina Lesara ušli su u velikom broju u Sabor i time pokazali kako je, čak i u Hrvatskoj, moguće osnovati nacionalnu stranku od nule i postati faktor u politici. Pokazali su, također, kako radništvu nedostaje artikulirani, glasni politički zastupnik (o svemu tome je na ovom mjestu nedavno bilo opširnijeg razlaganja: Hrvatskoj treba i Lesarova pobjeda).

Šest zastupnika Hrvatskih laburista, dakle, vrlo su solidan zalog za budućnost stranke, koja, sasvim sigurno, trenutno ima najsvjetliju perspektivu u Hrvatskoj. Jer, stranke vladajuće koalicije će teško dodatno rasti; čak i kad se zemlja vodi u povoljnim uvjetima, popularnost vladajućih teško ide prema gore, pogotovo nakon ovako uvjerljive pobjede na izborima. A uvjeti u kojima će Kukuriku pokušati odsukati ovaj Titanic, daleko su od povoljnih: stagnacija gospodarstva čini se neminovnom, a dio nepopularnih poteza apsolutno nužnim. Plus bonus: europsko gospodarstvo, o kojem jasno kronično ovisi i hrvatsko, jednom je nogom već u novoj, možda i fatalnoj recesiji, a drugom na kori od banane.

Što će se, pak, događati s HDZ-om, teško je predvidjeti. Ova stranka možda može i znatno bolje od 44 mandata, no tko sa sigurnošću može reći što će s HDZ-om biti za godinu dana? “Stožernu hrvatsku stranku”, kako sebi vole tepati autisti s Trga žrtava fašizma, čekaju teška unutarnja trvenja, gotovo sigurna smjena izrazito neuspješnog vodstva i tisuće upitnika. Oporba im ne gine za naredne četiri godine, a i poklič “four more years”, kao da je sve glasniji.

Dakle, laburisti su jedini kojima je, bar se tako čini u prosincu 2011. godine, čist put prema gore. Sa šest sadašnjih mandata Lesarova ekipa već za četiri godine može narasti na 10-15, a onda će se teško u ovoj zemlji nešto mijenjati da se prvo pozorno ne posluša što oni imaju za reći.

No, čista staza prema uspjehu ne mora značiti i da će se njome proći – dovoljno je sjetiti se uspjeha HSP-a na lokalnim izborima 2005. godine, kad su ostvarili najbolje rezultate u povijesti stranke, pa podrške iznad 20 posto koju su imali u tjednima nakon uhićenja Antre Gotovine. Sve to prosuli su krivim procjenama i unutarstranačkim sukobima i u samo dvije godine spali na jednog jedinog saborskog zastupnika. Sad, šest godina nakon uhićenja Gotovine, više nisu ni parlamentarna stranka.

Dakle, Lesar, da bi izbjegao sudbinu pale “velike bijele nade” (epitet posuđen iz profi boksa se itekako da primjeniti na Antu Đapića, koji jest bijel i jest velik, a na čuvenoj sportskoj slici s košarkaškog igrališta je imao i bijeli dres), za početak mora odbiti bilo kakvu ideju o ulasku u parlamentarnu većinu. Fotelje su lijepa stvar, ali iz onih koje danas laburisti mogu dobiti, ne bi mogli utjecati na ništa bitno, a dijelili bi odgovornost za svaki potez vlasti.

Ovako, iz oporbe, u kojoj, čini se i namjeravaju ostati, laburisti mogu bučno i direktno kritizirati sve što će boljeti. To je tako kad nisi na vlasti – lakše je postići da te ljudi vole, jer, u krajnjoj liniji, prejaka riječ rijetko kome našteti – a posve je drugačije s potezima kojem moraš vući kad si vlasti. Kako su dosad mnogo puta pokazali svoju kreativnost u osvajanju pažnje javnosti (primjerice, prodavali su cigle za financiranje kampanje, sad najavljuju kazne zastupnicima za kašnjenje na sjednice…) nema sumnje da će iz Lesarovog kluba dopirati jasni i pamtljivi stavovi.

I nije stvar samo u dizanju vlastite popularnosti – i Kukuriku koalicija će, htjeli-ne htjeli, morati čuti, pa ponekad možda i uzeti u obzir ono za što će se zalagati laburisti. Jer, na politiku i generalne stavove može se, makar u ograničenoj mjeri, utjecati i iz oporbe.

A onda, 2015. godine, ukoliko zadrže stranku na okupu, Lesarove cure i dečki mogli bi postati i službeni faktor kreiranja politike u ovoj zemlji. Put do tamo im je, dakle, očišćen. No, hoće li se na njemu doista i uspjeti zadržati, trenutno je ipak pitanje na koje mogu odgovoriti samo “znanosti” koje se bave ekstrasenzornim percepcijama ili teorijom i praksom keltskih druida.

P.S. Ma pitao bih ja Vidovitog Milana, ali…