Država Hrvatska, nema nikakve sumnje, mora osigurati da se ime osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša nađe na izbornom listiću 4. prosinca ove godine. Štoviše, omogućavanje Glavaševe izborne avanture, lakmus je papir po kojem će se moći ocijeniti funkcioniranje demokratskog sustava u ovoj postsanaderovskoj i uskoro postHDZovskoj zemlji.

Kao i obično kad su ovako velike riječi u pitanju, stvar je u suštini krajnje jednostavna – ne postoji zakon ni propis koji bi priječio osnivaču HDSSB-a ili bilo kojem osuđeniku za bilo koju vrstu zločina da iziđe na izbore, bilo kao kandidat, ili samo kao birač. I posve je nebitno sviđa li se to nekom ili ne. Ratni zločinci u Hrvatskoj mogu birati i biti birani. Točka.

Ukoliko se nekom to ne sviđa, sreća da zakoni imaju samo dva suštinska svojstva. Drugo je da se mogu mijenjati. Ali, prvo je da se, dok su važeći, moraju poštivati. Dakle, kad prođu izbori, široko nam polje zakonodavno. Ali, sad – sad se mora omogućiti Glavašu da iziđe na izbore.

Priča o tome koliko je “ukusan”, ili “moralan” potez HDSSB-a o tome da svog osnivača s mostarske robije odštampa na izborni listić također je posve irelevantna – o njoj će sud dati birači u izbornim jedinicama na istoku Hrvatske. HDSSB smatra da im se Glavaš isplati i sretno im s tim.

Ono što je u cijeloj ovoj priči, dakle, jedino doista bitno je da državna tijela poštuju zakone. A ona to, zasad, izbjegavaju raditi, dovodeći cijelu situaciju na rub vrlo opasne zapaljivosti.

Naime, Državno izborno povjerenstvo ne želi do predaje izbornih lista uopće dati svoj pravorijek o tome može li se na njima pojaviti ime Branimira Glavaša. Objašnjenje o tome da je DIP nadležan za procjenu pravovaljanosti lista tek nakon što one budu predane prihvatljivo je samo na prvu loptu. Kukuriku koaliciji je, naime, odgovoreno bez problema prije nekoliko tjedana može li njihovo ime stajati na listiću (ne može).

Zatim, postoji ta stvar koja se zove Zakon o državnom izbornom povjerenstvu RH, i u njemu članak 4., koji u jednom svom stavku kaže kako je djelokrug DIP-a da: “informira građane o provedbi izbora te mogućnosti ostvarenja i zaštite biračkog prava u izbornom postupku”. Na službeni upit, formuliran u duhu tog stavka, o tome imaju li osuđenici za ratni zločin u Hrvatskoj pasivno i aktivno biračko pravo, iz DIP-a su odgovorili da iz pitanja vide da se cilja na Glavaša i da će o njemu svoj sud donijeti nakon predaje izbornih lista.

No, tu, u tom “mišljenju nakon”, tu se krije pravo crnilo. Naime, ako HDSSB preda liste na kojima će se nalaziti Glavaš (bilo kao nositelj ili kao kandidat), a DIP zaključi da njemu tamo ipak nije mjesto, liste se proglašavaju nevažećima. HDSSB-u ostaje da se žali Ustavnom sudu, a ukoliko i ta instanca odbije žalbu – gotovo je. Ne, nije gotovo s Glavašem, gotovo je skroz za HDSSB, što se tiče naredne četiri godine! Ne postoji, naime, zakonska mogućnost da se lista naknadno izmijeni, HDSSB ne bi mogao izići na izbore! (postoji, zapravo, jedna jedina mogućnost izmjene već predane izborne liste, a to je smrt kandidata, no koliko god se HDSSB-ovci doživljavali radikalnima…)

A sad, mašti čitatelja ostaje za domisliti što bi se sve moglo dogoditi u Slavoniji kad bi HDSSB-u bio zabranjen izlazak na izbore. Eto, tolike su razmjere neodgovornosti DIP-a koji odbija sad, dok je na vrijeme, dati odgovor na vrlo jednostavno pitanje: biračko pravo za osuđenike za ratne zločine – da ili ne?

Ukoliko su, međutim, stvari zakonski toliko čiste, vrlo je legitimno pitanje o tome čemu cijela frka? Ako je iz zakona prejasno da i ratni zločinci mogu birati i biti birani, u čemu je problem? Odgovor je: 76.

Toliko je glasova naime trebalo SDP-u da preokrene rezultat u petoj izbornoj jedinici i, na štetu HDZ-a dobije jednog saborskog zastupnika viška prije četiri godine. Naime, na biračkom mjestu u Negoslavcima, sve je bilo u redu s glasovima za opće liste, no u glasačkoj kutiji za nacionalne manjine pronađen je jedan listić više nego što je bilo prijavljeno ljudi koji su izišli na izbore. Stvar je bila rutinski jasna (i politički užarena zbog male razlike u broju glasova dvije najjače stranke): slična situacija dogodila se i 2003. godine, u Gudcima pored Velike Gorice i izbori su ponovljeni na cijelom biračkom mjestu, dakle ponovilo se glasanje i za nacionalne manjine i za opće liste. Jer, i oni koji su izišli na ponovljene izbore, imali su pravo izabrati hoće li glasati za manjinske ili opće liste, a propust izbornog povjerenstva na jednoj kutiji diskreditirao je i njihov rad na drugoj, na kojoj su brojke štimale.

No, prvo DIP, pa zatim Ustavni sud, odlučili su da se u Negoslavcima izbori imaju ponoviti samo na – manjinskoj kutiji. Obrazloženje Ustavnog suda pritom je bilo doista epsko: izbori (u dijelu gdje su kandidirali SDP i HDZ) se ne smiju ponoviti da se ne bi utjecalo na izborne rezultate.

Dakle, tko garantira da će ovaj put DIP i Ustavni sud poštivati propise i zdrav razum?

Nezakoniti pokušaji institucija da spriječe Glavašev izlazak na izbore se, međutim, tu ne zaustavljaju. Naime, da bi izišao na izbore Glavaš treba osobne dokumente, no zahtjev za njihovim ponovnim izdavanjem (osobna mu je istekla, a putovnicu je zagubio), krčka se u MUP-u već više od dva mjeseca. Rok za donošenje odluke o valjanosti zahtjeva za osobnim dokumentima, zakonski rok, je 30 dana…

E sad, kad je već toliko jasno da ozbiljne državne institucije ozbiljno pokušavaju zaobići zakone i onemogućiti Glavaša da iziđe na izbore, logično je postaviti pitanje – u čemu je, zaboga, stvar? HDZ ionako gubi, nije da će ovaj put ishod ovisiti o 76 glasova. A i nije da je međunarodna reputacija Hrvatske takva da bi je moglo pokvariti konzumiranje biračkog prava mostarskog zatvorenika.

A da nije stvar u tome što će na petoj izbornoj jedinici, najvjerojatnije, izbornu listu HDZ-a nositi Jadranka Kosor? I što bi pobjeda u tom dijelu Hrvatske značajno ojačala premijerkinu buduću poziciju u bitci za opstanak u HDZ-u nakon silaska u opoziciju? A ići kontra Šišljagića ili Drmića ipak nije ista stvar kao ići protiv kontroverznog osnivača HDSSB-a…

Ukoliko je to razlog za otezanje oko Glavaša, ukoliko su, dakle, državna tijela svojim nečinjenjem dozvolila da budu upregnuta ne samo u kampanju HDZ-a za izbore, nego i u kampanju unutar HDZ-a nakon izbora, jasno je koliko je pitanje o tome je li lijepo da osuđeni ratni zločinac bude kandidat na izborima za Hrvatski sabor, zapravo, od majušne važnosti.

Glavašu se, dakle, mora omogućiti sudjelovanje na izborima. Sve ostalo je protudemokratska farsa.