Bijeli iPhone4S se samo na tren stresao, kao da sa sebe pokušava otjerati prašinu koja se lovila privučena elektromagnetskim zračenjem. Christine Lagarde ga je tako i podesila, da joj poziv dojavi najkraćom mogućom vibracijom – mrzila je kad bi joj telefon živčano zvonio dok bi ga ona pokušavala iskopati iz torbice ili uloviti s drugog kraja sobe. A tako ga je lakše mogla i izignorirati. Možete misliti koliko ovih dana zvoni telefon šefici MMF-a…

Na ekranu se, međutim, pojavilo poznato lice.

– O, mesje Slavkó! Pa bonžur, pa di ste, pa nismo se čuli sto godina, iskreno se Christine obradovala pozivu starog poznanika. Još od vremena dok je bila “samo” francuska ministrica financija je poznavala koleričnog hrvatskog političara i sjećala se da ju je veselilo s kojom je sirovom energijom progovarao o grijehovima tamošnje vlasti. A onda se sjetila.

– Čestitam, Slavkó, čestitam na uvjerljivoj pobjedi. I na Vašem izboru za ministra!

S druge strane slušalice, Slavko se zahvaljivao. No, oko njega je bio toliki žamor da je Christine morala ugasiti i klima uređaj u svom uredu kako bi bolje čula Hrvata.

– Gledaj, Christine, mislim da bi o nečemu trebali vrlo ozbiljno porazgovarati, uspjela je konačno razabrati čelnica MMF-a kroz slušalicu.

– Ovdje u Hrvatskoj, stvari ne stoje dobro. Mnogo je gore nego što smo mislili, pa stoga…

– Oui…

Buka u prostoriji iz koje je Slavko zvao bila je sve nesnošljivija, činilo se kao da barem petero ljudi govori odjednom.

– Samo malo, Christine, ostani na liniji, moram nešto riješiti, ispričao se hrvatski ministar.

Iz slušalice se čulo tup!, a gospođa Lagarde se nasmiješila. Stari dobri Slavkó još nije naučio što znači “mute”, pomislila je, s interesom osluškujući zvukove koje je lovio odloženi telefon.

– Trideset milijardi deficita, ej ljudi, trideset, rezignirano je govorio neki mlađi gospodin.

– Zorane, riješit ćemo. Sve pet. Kad napravimo ove 342 hidrocentrale, onda bi mogli krenuti na obnovu prometne infrastrukture, kazivao je drugi glas.

– Jesi ti normalan, Ratko. Pa nema ni deset godina da si izgradio autoceste! Odakle nam pare?

– Ima para, ima para, javno-privatno partnerstvo, investicijski fondovi, povoljni krediti, riješit ćemo, riješit ćemo. A za deset godina, bože moj, i ceste propadaju, sve ćemo obnovit’, poleći optičke kablove za superbrzi internet, dignut ćemo samo na tome BDP za dva-tri posto, a uložit ćemo i u budućnost.

– Koju budućnost? Onu u kojoj će za četiri godine HDZ dignut’ cijenu gradnje za 400 posto, a lovicu rasut’ po tajnim računima? Ljudi, dajte se skockajte, imamo 30 milijardi manjka sad, ove godine…, čuo se molećivi Zoranov glas.

– Ja imam svoje birače, ne dolazi u obzir odustajanje od povećanja mirovina. Ni za jedan promil!, vikao je stariji gospodin.

– Ne zvao se ja Slobodan ako pristanem na smanjenje novca za povratnike. Idi, bre, kakav deficit…, čulo se prigovaranje iz kuta sobe.

A onda je progovorio Slavko.

– Ljudi, mislim da imamo samo jedno rješenje.

Bio je glasan kao i obično, ali čim je pročistio grlo i pokušao nastaviti, poklopila ga je opća buka.

– Daj, Slavko, znamo mi tvoje rješenje, da nisi balio o njemu pred izbore ne bi morali ovog uzimat u Vladu, čulo se Zorana.

– Šta je, bre, Zorane, smetamo ti, a…, opet je rogoborio onaj iz kuta.

A onda su opet svi počeli govoriti uglas.

– Halo, Christine.

– Oui, Slavkó. Kod vas je vrló interesant!

– Gledaj, nema druge nego da se Vi uključite. Pošalji misiju MMF-a ovamo, ako Boga znaš, čim prije.

– Nema problema, prijatelju. ‘Ćemo da secnemo, ha-ha-ha! Ali, reci mi jednu stvar…

– Slušam, slušam, samo šalji odmah…

– Slavkó, zašto šapćeš?