U njegovom društvu joj zapravo ne bi trebalo biti pretjerano ugodno. Sitne, žive oči, pomalo podbulo lice i brada, o Bože, brada – sve su to bile stvari koje su joj na muškom licu uvijek bile odbojne. Uz to, bila je svjesna je da bi ju rado i bez dvojbi utopio u čaši vode čim bi mu se pružila prilika, te je – u najboljem slučaju – pustio da otplovi u politički zaborav. No, znala je previše o njemu da bi se usudio da mu tako nešto uopće padne na pamet, osim u nekoj ultimativnoj osobnoj fantaziji.

I tako, sjedili su za šalicama iz kojih je mirisalo na kavu, a ona je razmišljala kako ipak voli te sastanke s njim. Vlado je imao osobinu koja među onim njenima kao da nije postojala – mogao je, vrlo precizno, unaprijed procijeniti odjek neke političke strategije ili poteza. A takvi ljudi su joj trebali, pogotovo sad, tek koji mjesec do izbora.

– Moraš priznat’, Vlado, da mi ide. Postotci rastu, a već ste me svi bili otpisali. Ali, rekla sam vam davno, ne podcjenjujte Jadranku, rekla je samozadvoljno i srknula kavu iščekujući njegovu reakciju.

– Hmmm, da…. Vratili smo se… iz mrtvih… Svaka čast…

Nije rekao “ali”, ali nije ni trebao. Kad bi tako zastao i pogledao u daljinu znala je da smišlja kritiku. Val bijesa koji je osjetila da joj se počinje spuštati s vrha glave je brzo otjerala. Vlado barem nije tupo klimao glavom na sve što mu kaže.

– Sve je to… super… Jadranka, draga… Ali, malo me… malo… previše… podsjeća. Znaš. Pelješki most… Kanal Dunav-Sava… Lovica penzićima…

Nije izdržala. Često se znalo dogoditi da ga prekidne u pola rečenice (kad je tako prokleto spor!), pa bi joj kasnije bilo žao jer bi se Vlado zatvorio i ne bi čula što je doista namjerava reći. Ali, nije si mogla pomoći.

– Joj, da. Znam što ćeš reći. I ja sam razmišljala o tome. Dionice. Valjalo bi podijelit raji neke dionice. To je super prošlo zadnji put, jel’ da. Mislila sam da bubnemo dionice Ine na otkup građanima, za šta ja znam, 400-500 kuna. Ljudi će ih sigurno onda uvaljat nekom za par tisuća i sretni izać’ na birališta ko onda s HT-om….

Pričala bi ona još, taman joj je krenulo, ali skužila je da ju gleda kao onda kad mu je objašnjavala da je super što je izjavila kako Vlada štedi na vodi s raznim okusima.

– Jadranka! Što misliš tko bi otkupio te dionice?!, zazvučao je poput profesora u školi koji je ulovio učenika u zapanjujućem neznanju. Ili tete iz vrtića.

– Pa, što ja znam, netko… Evo, možda Mađ…

Prekinula je u pola rečenice, otpila gutljaj kave i pomolila se da nije jako pocrvenila.

– Pusti to… Htio sam… ti reći da da je to što radiš… dobro… Ali… Da malo previše… podsjeća.

– Podsjeća?!

– Da. Znaš na koga.

Shvatila je. Možda bi ipak bilo dobro da birači ne misle na Njega, makar ga je ona strpala iza rešetaka. Morala je smisliti nešto novo, nešto upečatljivo, nešto što ni Njemu nije moglo pasti na pamet. Evo zašto je voljela te kave s Vladom. Čovjek joj je jednostavno otvarao nove vidike.

Vlado ju je gledao i razmišljao o čaši vode.

– Brod!, uskliknula je i lupila o svoj radni stol fasciklom na crvne i bijele kockice, “s time idemo u finiš kampanje. Gradit ćemo brod!”.

Nekoliko njenih najbližih suradnika su brzo izmijenili poglede. Netko je glasno progutao pljuvačku.

– Ovaj…, progovorio je konačno Đuro nakon nekoliko sekundi gadne tišine. “Brod?!”.

Jadranka je ozareno klimala glavom. Svi su opet neko vrijeme šutjeli.

– Ka-kakav brod, naposlijetku se odvažio Domagoj i popravio prstom naočale.

– Najbolji. Hrvatski!, smješkala se Jadranka i ministrima gurnula fascikl. Čulo se listanje papira. I tišina.

Sijevanje bliceva jedino je narušavalo savršenu crninu gigantskog plazma ekrana koji se nalazio iza njenih leđa. Odavno nije bila toliko ushićena pred neku tiskovnu konferenciju i jedva je čekala da stisne daljinski upravljač i svima pokaže što je Hrvatskoj pripremio HDZ. Ma kakav HDZ, ona, mislila je klimajući usput glavom poznatim novinarskim licima u publici. E kako će ovo rasturit one ljenčuge kukurikavce koji okolo pričaju o porezima i postotcima, kao da to zanima više od par posto birača…

Martina joj je kimnula glavom. Vrijeme je.

– Drage Hrvatice i Hrvati. Bilo je puno povijesnih trenutaka u zadnjih dvadesetak godina naše Domovine. Ovo je svakako jedan od njih. Jedan od trenutaka kojeg ćemo se s ponosom sjećati i moći ga prepričavati unucima. HDZ je odlučio svom snagom uvesti Hrvatsku u 21. stoljeće. Ovaj projekt je naša budućnost, budućnost one Hrvatske koja će biti zasnovana na znanju i visokim tehnologijama. One Hrvatske koju ništa i nikad neće više moći zaustaviti…

U tom trenutku je užasno poželjela spomenuti Beograd, ali se ipak oduprla. Ovo je bilo toliko veliko da joj se činilo da cijelu Srbiju ostavlja u… pa, ptičjoj perspektivi.

– Ovaj projekt, čija će realizacija, jasno, početi od iduće godine, lansirat će Hrvatsku u vrlo uski krug izabranih zemalja svijeta. Da, da. Dobro ste čuli. Lansirati!, uskliknula je i stisnula daljinski.

Plazma ekran se osvjetlio u Full HD rezoluciji sa impozantnih 1920×1080 piksela. U pozadini se jasno ocrtavao Velebit. A naprijed, posve ulaštena, na hrvatskom suncu ljeskala se kompjuterska simulacija broda. Stajao je tamo, uprt prema nebu, na lansirnoj rampi, zapeto čekajući paljenje moćnih raketnih motora, poput Hrvatske koja samo što nije krenula ka Europi i blagostanju. Na krilima su mu sjale po dvije diskretne crvene kockice.

Jadranka je razmišljala o tome je li ikad u životu bila ovoliko ponosna.

Čula se tišina.