Foto: M: GRACIN
Kriminalaci koji su pucali u starce po "Krajini" 1995. godine, i dalje se šetaju našim gradovima i selima, idu s nama na roditeljske sastanke, čekaju u redovima u Konzumu, ili preko piva komentiraju posljednji dribling Lea Messija
Iako je ustanički poklič sa splitske Rive iz 2001. godine, “Svi smo mi Mirko Norac”, debelo zaboravljen u povijesnim silnicama posljednjeg desetljeća (tko je, uostalom, taj gospodin), vrela požuda hrvatske desnice za kolektivnim privaćanjem krivnje za ratne zločine nad Srbima, prilično je iznenađujuće doživjela svoje ostvarenje u haškim presudama Gotovini i Markaču.
Parafrazirajući, tako, zaboravljeni refren o zlosretnom sinjskom konobaru, ratniku i osuđeniku, može se reći kako smo svi postali Ante Gotovina, unatoč posve suprotnoj namjeri Tribunala, i s posljedicom posve suprotnoj “plemenitoj” nakani desnog dijela domaće političke scene da stvori živi štit oko sramotnih epizoda iz Domovinskog rata.
No, da je ostalo nešto što i dalje povezuje naciju oko iste nakane, posve je razvidno iz svega što se događalo nakon objave presuda.
Glavna priča posljednjih petnaest dana je i dalje besmislica o tome tko je “pustio” brijunske transkripte u Haag. Pa se tu spominje izdaja, Mesić, Karamarko, istrage i izvješća – a stvar je kompletno i savršeno jednostavna – čak i kad stavimo po strani logičnu posljedicu provođenja zakona o suradnji s Tribunalom, da se sudu mora dostaviti sve što mu treba za rad. Jer, zar je trebalo, u interesu Domovine, izigrati zakon, sakriti brijunski, ili bilo koji drugi transkript? A što je onda s interesom Istine? Je li trebalo, da bi se zataškalo sumnjive Tuđmanove nakane o etnički čistoj Hrvatskoj, stvar spaliti, nek’ ide bestraga i transkript i stari fanatik koji je svaki sastanak snimao? Začuđujuće je koliko je ljudi spremno na ovo pitanje odgovoriti pozitivno.
Zapravo, vjerojatno otprilike onoliko koliko je bilo spremno odmahnuti rukom na izvještaje o zločinima po tzv. Krajini nakon njenog oslobađanja. Vjerojatno otprilike onoliko koliko je bilo onih kojima se nije ledila krv i okretao želudac na natpise “Hrvat, zauzeto”, po nekretninama u Hrvatskoj sredinom devedesetih. “Takva su bila vremena”, reći će se i danas, sliježući ramenima, i pripremajući sljedeću rečenicu u kojoj će se pravednički gnjev obrušiti na nepravednu hašku presudu i zlu sudbu generala.
Zar je trebalo, u interesu Domovine, izigrati zakon, sakriti brijunski, ili bilo koji drugi transkript? A što je onda s interesom Istine?
U toj, naknadno potvrđenoj kolektivizaciji krivnje nakon individualnih haških presuda, sudjelovat će, kao i devedesetih, i najveći dio medija, ali i Državno odvjetništvo, koje se, eto ni nakon punih 16 godina ne može pohvaliti niti jednom presudom za ratne zločine nakon Oluje. Niti jednom! A ubijeno je oko 600 ljudi i spaljeno 20 tisuća kuća. Samo, pardon, te brojke su sadržaj čuvenog izvješća HHO-a o zločinima nakon Oluje.
A za njega je, a to izvješće je publicirano u posljednjih desetak godina na milijun domaćih i međunarodnih adresa, uostalom, često se spominje i i haškim dokumentima, no za njega je, eto, kako su javno priznali iz Bajićevog ureda, DORH doznao tek prije neki dan!
Iako, dakle, Haag, duboko vjeruje da je kaznom Gotovini i Markaču individualizirao krivnju za ratne zločine počinjene za i nakon Oluje u Hrvatskoj, sve ono što se događa(lo) nakon njene objave pokazalo je da se, ustvari, u ovoj zemlji nakon rata, u potrebi za opravdanjem zločina dogodila njegova kolektivizacija.
Stoga je ovo, unatoč želji Tribunala, i presuda hrvatskoj državi, onakvoj kakva je funkcionirala posljednjih 16 godina i hrvatskom društvu koje je sve što se događalo nakon Oluje gledalo ili s oba zatvorena, ili, češće, sa zatvorenim samo jednim okom. Stisnutim u mig. Presudu smo, dakle, posve zaslužili.
I tako, dok nacija i dalje racionalizira zločin, kojeg bi istražna tijela ove zemlje i dalje rado zataškavala, general Gotovina, primjerice, vrijeme može kratiti odbrojavaći nešto više od šest i po tisuća dana koliko mu je ostalo odguliti iza rešetaka, preživi li prvostupanjska presuda žalbeni postupak.
A ubojice, pravi zločinci, kriminalaci koji su pucali u starce po “Krajini” 1995. godine, i dalje se šetaju našim gradovima i selima, idu s nama na roditeljske sastanke, čekaju u redovima u Konzumu, ili preko piva komentiraju posljednji dribling Lea Messija.
