Umjesto poludragog kamenja, namještaj od iverice / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Priča o palači u dragom kamenju samo jedan od upečatljivijih primjera kakvima je inače svakog dana zagušen javni prostor. Važno da je turbo dramatično, dirljivo, da ne dira moćne oglašivače i da ide niz dlaku dnevno aktualnom raspoloženju puka. Tad se, naime, može lakše prodati. A to, ta lakša prodaja, postao je jedini etički kodeks kojeg priznaje medijska scena.
Priča je bila upravo sjajna. S jednom, samo jednom, malom manom. Nije istinita.
Biskupski dvori na zagrebačkom Ksaveru nisu obloženi dragim kamenjem. Ni poludragim. Na pročelju su korištene četiri milimetra tanke ploče od bijelog oniksa, koji, zapravo, nije neuobičajen, ni skup materijal u građevinarstvu. Crni oniks je poludragi kamen. Ali njega nema na Ksaveru. Ima zato, koliko hoćeš, namještaja od iverice kojim su opremljene sobe u “palači”, ali o tome se rijetko dalo išta pročitati…
Dakle, eto divnog primjera o tome kako činjenice mogu zasmetati u modernom novinarstvu – od sjajne priče koja će sigurno prodati koji primjerak više, i povući desetke tisuća marketinški dragocjenih klikova, malom intervencijom stvarnosti, dobije se, zapravo, pošteni i manje-više rutinski tekst o objedinjavanju svih crkvenih ureda na jednom mjestu, i priču o lijepoj, ali ne i luksuznoj zgradi. Nema tu onda baš materijala za nastavke, komentatorske hiperbole i podbadanja, nema gužve na kioscima, niti zagušenja internetskog prometa. Samo pošteno obavljenog posla.
Medijima u ovoj zemlji je do pošteno obavljenog posla stalo otprilike kao Jadranki Kosor do legitimiteta Vlade
Medijima u ovoj zemlji je, međutim, do pošteno obavljenog posla stalo otprilike kao Jadranki Kosor do legitimiteta Vlade. Stoga je priča o palači u dragom kamenju samo jedan od upečatljivijih primjera kakvima je inače svakog dana zagušen javni prostor. Važno da je turbo dramatično, dirljivo, da ne dira moćne oglašivače i da ide niz dlaku dnevno aktualnom raspoloženju puka. Tad se, naime, može lakše prodati. A to, ta lakša prodaja, postao je jedini etički kodeks kojeg priznaje medijska scena. Kad se ta trgovačka motivacija upari s eksplozijom brze, besplatne i površne internetske informacije, stvar počinje rasti poput grude snijega u kotrljanju.
Glavni problem te grude, koja raste nekontrolirano i dnevno, poput tumora, nije to što gazi jednu profesiju, već što pritom uništava i posljednje preostale, trošne stupove demokratskog društva. Hrvatska je, valja podsjetiti, zemlja s posve neregularnim popisom birača, izbornim pravilima koja se mijenjaju kako i kad paše vladajućoj stranci, koja je, pak, do prije manje od dvije godine, imala razrađeni paralelni sustav pljačke stotina milijuna državnog novca. Istražni organi, su se, pak, godinama pravili da ništa ne vide. Ako birač pritom o svemu tome može doznati jedino u marketinški, izvana i iznutra strogo kontroliranim uvjetima, može li se, doista zvati biračem?
