Stvari su zasad, donekle još uvijek pod kontrolom – najveća šteta od protuvladinih prosvjeda je, kako izgleda, nekoliko modrica i malo suzavca u očima. No, što će biti sutra i narednih dana, nije uputno prognozirati. Nezadovoljstvo se zakotrljalo ulicama, prvi udarci sa snagama reda su već izmijenjeni i sve bi se lako moglo pretvoriti u košmarnu lavinu s tragičnim epilogom.

No, koliko god sve skupa bilo zastrašujuće, uvredljivo bi bilo i pomisliti da je bilo neočekivano i da znaci koji su vodili prema ulici nisu bili rasipani praktički svakim tjednom od pobjede HDZ-a na posljednjim parlamentarnim izborima do danas.

Vlada je prvu godinu, nakon Sanaderovog tijesnog trijumfa u studenom 2007. godine (i uspješnog prosinačkog šopinga koalicijskih partnera), provela u poricanju neminovnog dolaska krize.

Nakon što se ovaj “zahvalio na suradnji”, u njegovu nasljednicu Jadranku Kosor javnost je imala kakvog-takvog povjerenja prvih nekoliko mjeseci njenog mandata, negdje do proračuna za 2010. godinu kad je postalo jasno da od promjena neće biti ništa i da Hrvatsku čeka dugotrajna agonija na repu sporog globalnog oporavka od krize.

Pritom je paralelno krenula antikorupcijska akcija koja svakim danom otkriva sve nevjerojatnije detalje razmjera pljačke u režiji (još uvijek) vladajuće stranke, samo što se od publike očekuje da povjeruje kako je u njoj sudjelovao samo Sanaderov gang, dok je ostatak HDZ-a, marno radeći na boljitku Hrvatske, jednostavno ostao izmanipuliran.

A onda je, nekako valjda sa sviješću da joj ni završetak pregovora s EU (inače još uvijek upitan) neće pomoći da ostane na vlasti, i Jadranka izgubila živce, pa je rafalno zaredala s takvim javnim istupima koji bi iziritirali i građane zemlje u kojoj postoji makar stanovita vjera u dane koji dolaze. Nezaposleni su tako postali nerealizirani čobani i lovci na lukrativne honorare popisivača stanovnišva, branitelji nezahvalna djeca kojima je ona – osobno – sredila visoke mirovine, članovi Vlade odgovorni gospodari koji štede na okusu vode od borovnice, a situacija u zemlji – relaksiranija.

I tako, dok se pripadnici snaga reda sa užasom u očima relaksiraju tjelovježbom u paru sa prosvjednicima, Kosor nastavlja živjeti u svom svijetu, u društvu sa cjelokupnom hrvatskom oporbom, koja nema ni najmanju ideju o tome kako se postaviti prema prosvjednicima koji traže hitan odlazak vlasti.

SDP i kukuriku kompanija ne podupiru ulično rušenje vlasti, ali umjesto da pokušaju kanalizirati nezadovoljstvo kroz institucije, ili makar kroz iste pojačati pritisak na vlast i ponuditi jasnu alternativu i HDZ-u, ali i fantastima s barikada koji bi nacionalizirali banke i nudili premijerki pogodbu za manju zatvorsku kaznu, oni zbunjeno vrte palčevima i čekaju da oluja prođe.

Kao da Milanovića i ekipu ulično nezadovoljstvo užasno iritira jer im kvari već pripremljeni hodogram kampanje sa precizno razrađenim eventima, tamo negdje najesen, sljedeću zimu, ili naredno proljeće, kad god.

U međuvremenu, Hrvatska je postala zemlja koja čak može zavidjeti samoj sebi iz 1999. godine, siromašnijoj od današnje, međunarodno izoliranoj i državi u kojoj je policijski sat, zapravo, bio polulegaliziran.

No, u današnjoj Hrvatskoj svi s užasom gledaju prema budućnosti. Dvadesetogodišnjaci prema teti na birou rada ili bijegu preko granice, tridesetogodišnjaci na ratu kredita i tečaj franka, četredesetogodišnjaci prema mogućnosti otkaza i trajne nezaposlenosti, pedesetogodišnjaci prema mirovini, a 60-godišnjaci prema – gladi.

Stoga je ulica odgovor koji nikog ne bi smio iznenaditi.

Srećom, postoji još jedan adut, as u rukavu Jadranke Kosor kojim se može spriječiti daljnje produženje agonije, i moguća eskalacija besmislenih sukoba na barikadama kod besmisleno zabranjenog Markovog trga. Premijerka još ima načina da narodu pruži makar mrvicu nade.

A on se može sažeti u jednoj jedinoj riječi: Odlazi.