Zakon je takav da se svi možete - slikati / Foto: Ronald Goršić /CROPIX
Očekuješ da ti povjerujemo da je jednom davno postojala država u kojoj je ministarstvo prijetilo onima koji se ponašaju nezakonito da budu dobri, inače će promijenit zakon i kaznit' ih?! Pa kakav je to zakon?
– E, bombončići moji mali, sad će vama djed ispričat kakvo je to nevjerojatno vrijeme bilo prije davnih desetljeća kad je Zemljom vladalo globalno zatopljenje, a Hrvatskom HDZ…
– Joj, ne opeeeet…
Kako mogu tata i sin bit’ glavni čovjek kluba i trgovac igračima. Pa to je smiješno, bili bi u sukobu interesa
– Tišina. Ova je stvarno zabavna. Bio jednom jedan striček Mamić. On je imao sina Mamića. Jedan od njih bio je izvršni dopredsjednik, a zapravo glavni čovjek Dinama, a drugi menadžer.
– Šta je to menđaer, pitao je trogodišnjak otvorenih ustiju.
– To je striček koji prodaje igrače.
– Joj, deda, nemoj opet izmišljat. Kako mogu tata i sin bit’ glavni čovjek kluba i trgovac igračima. Pa to je smiješno, bili bi u sukobu interesa, rekao je stariji unuk, momčina od svojih šest godina.
– Da, da. Stvarno je tako bilo. Sjećate se kad sam vam priča o stričeku Ivi i Jadranki, pa ste mislili da izmišljam dok nismo išli na Wikipediju? Dakle, dugo je trajala takva situacija u Dinamu, milijuni su prolazili kroz klub i nikom ništa. Dok jednog dana u nadležnom ministarstvu, onom znanosti, obrazovanja i športa…
– Deda, šta je to šport, začudio se mlađi unuk.
– Sport, dušo.
– Pa zašto ga onda zoveš – šport, uporan je bio stariji.
– Ma ne zovem ga ja, nego se tako zvalo ministarstvo.
Klinici su u dedu i dalje buljili očekujući suvisao odgovor.
– Gledajte, djeco, bio jednom jedan čovjek koji se zvao Franjo Tu… Ma ne, nema veze, otići ćemo s teme. Uglavnom, ministarstvo je nakon puuuuuuno godina i milijuna, zaključilo da imaju Zakon o šp… sportu i da se situacija u kojoj se nalaze tata i sin Mamić zove sukob interesa. I da je ona u zakonu. U dijelu u kojem se govori o stvarima koje su – protuzakonite.
– To! Onda su na Mamiće poslali komandose i helikoptere i… i Bad Blue Boyse…, uživo se stariji.
– I dinosaure i čarobnjake, vikao je mlađi unuk plješčući rukama.
– Ne, djeco, nisu.
– Aaaaaa… razočarano se razlilo dječjom sobom.
– Onda su napisali – dopis. U kojem su sastavili strašnu prijetnju. Sad ću vam je pročitat – imam je još u mobitelu.
– Ja bi igrao igrice na tvom mobitelu, javio se mlađi.
– Tiho. Evo ga: “Ako HNS i NK Dinamo nakon opetovanog zahtjeva za sprječavanje sukoba interesa, ni ovaj put ne uspostave zakonito stanje, u sljedećim izmjenama i dopunama Zakona o športu, ovaj, sportu, MZOŠ, ovaj, MZOS, će biti primoran u tom slučaju kao i u sličnim slučajevima, ugraditi u isti represivne mjere”.
Bilo je to drugačije nego danas. Ljeta su bila vrela, ledenjaci se otapali, oluje čupale stabla, vode prekrivale gradova, a hrvatska ministarstva raspisivala javne natječaje za izradu zakona. Taj Mamić je bio moćan čovjek, novinare je gađao pepeljarama, proklinjao o Božiću i psovao im majke, a ništa mu se nije moglo dogoditi
– Deda, čekaj. Očekuješ da ti povjerujemo da je jednom davno postojala država u kojoj je ministarstvo prijetilo onima koji se ponašaju nezakonito da budu dobri, inače će promijenit zakon i kaznit’ ih?! Pa kakav je to zakon? A ako bi nekog ubio onda bi te striček policajac upozorio da to više ne radiš jer će inače država morat promijenit zakon i stavit u njega da se za ubojstvo ide u zatvor. A ako bi nekome ukrao igračke, onda bi te striček polic…
– Dobro, dobro, prekinuo je šestogodišnjeg mudrijaša deda. – Znam da je teško za povjerovati, ali to su bila upravo takva vremena.
– Deda, ja bi igrao igrice na tvom mobitelu, zajecao je maleni.
– Bilo je to drugačije nego danas. Ljeta su bila vrela, ledenjaci se otapali, oluje čupale stabla, vode prekrivale gradova, a hrvatska ministarstva raspisivala javne natječaje za izradu zakona. Taj Mamić je bio moćan čovjek, novinare je gađao pepeljarama, proklinjao o Božiću i psovao im majke, a ništa mu se nije moglo dogoditi.
– Ma daj deda, nemoj izmišljat’. Nismo male bebe, bolje da nam pričaš kako se Jakov penjao po čarobnom grahu do dvorca na oblacima, počeo je vikati stariji. Mlađi je pak, zaplakao.
– Moooobiteeeeeel… Čarobni graaaaaaaah… hoću! Neću Mamića…
U taj tren, u sobu je ušla baka.
– Kakav je to nered? Šta ne možeš djecu pričuvat’ ni na pet minuta?
– Sve je pod kontrolom, ne brini se, kazao je djed, dok je maleni plakao i vukao ga za kosu, a stariji unuk nadureno gledao u zid, ruku prekriženih na prsima.
– Pa što se dogodilo, pitala je baka.
– Deda opet priča bajke o HDZ-u, prosiktao je stariji.
– E, deda, deda, još onda sam ti govorila da ćeš od toga poludit’, kazala je baka i otišla po vrećicu s bombonima. To je uvijek pomagalo u kriznim situacijama.
Deda je slegnuo ramenima i malenom dao mobitel.
I onda, tiho, da ga nitko ne čuje, prošaptao, đavolski se smješkajući.
– Samo uživajte. Otići će baka do dućana, a onda ćemo o teti Jadranki i poticajima za prodaju stanova…
