– Deeeečki, idemo na pićence!, rekla je ozarena premijerka izlazeći iz Banskih dvora. Osmijeh joj nije silazio s lica, a zimsko sunce koje ih je dočekalo na Markovom trgu samo je pojačavalo dojam.

Upravo je na sjednici Vlade obećala značajne pomake u borbi protiv nezaposlenosti. I osjećala se baš onako, pobjednički, kao kad je od Obame dobila autogram. Dobro, skoro kao onda.

– A da odemo nešto prigrist’?, zavapio je Čobi uzalud.

– Ej, Čobi, jesi čuo da ministarstvo zdravstva razmatra uvuđenje poreza na kulen. Diže kolesterol, hahahahaha, kazao je Darko.

– Koju konjinu imamo za ministra ne bi me ni to čudilo, vratio je Čobi, a Darko se nastavio smijati.

Premijerka se nije obazirala na vječita zadirkivanja svojih ministara, već je samo materijale iz kojih je čitala na sjednici tutnula u ruku Domagoju, koji ih je pripremao.

– Je li tebi dobro, obratila mu se zabrinuto, jer je vidjela da je lice friškog potpredsjednika Vlade otprilike iste boje kao i papiri koje mu je dala.

– Mmmmm, da, da, sve je okej, promrmljao je Domagoj neuvjerljivo.

– I onda, što kažete, sredila sam i onog Čačića. Ako on može obećavati 200 tisuća radnih mjesta, e možemo i mi 150. Nek’ se zna da HDZ može više! Bravo Domagoj, likovala je premijerka.

– Ovaj, ali, 200 je više od 150, zbunjeno ju je pogledao Darko.

– Darko, dušo, Čačić je mislio na cijeli mandat, a ja samo na ovu godinu. Šta godinu! Jedanaest mjeseci. Nepunih!

Ozareno je pogledala ministre koji su joj se smješkali s odobravanjem. Jedino je Domagoj bio još malo blijeđi, a Darko je micao usnama i nešto brojao prstima.

– Normalno. Ajmo napravit još koju cestu…

Premijerka ga je pogledala onako kako nitko ne želi da bude pogledan. Istog trenutka zazvonio joj je mobitel.

– Je li to Mladen? Daj mu reci da ga pozdravljam. Da pitam kako je. Nek se javi ako šta treba, ispalio je Božidar u jednom dahu. Premijerka ga je i dalje onako gledala. Nije bio Mladen.

– Dobro, idemo dalje, rekla je kad je završila s razgovorom. Što…

– Ha, ha, da, da! Pedeset, uzviknuo je Dado!

Svi su ga pogledali, osim Domagoja koji je gledao samo u svoj pelinkovac s limunom. Stvarno nije izgledao dobro.

– Mislim, tisuća. Godišnje, pokušao je objasniti Dado, no odmah je osjetio kako bi valjalo hitno promijeniti temu. – A da radimo popis stanovništva cijelu godinu, a ne mjesec dana. Možemo reć’ nešto, kao, Europska unija, štajaznam, usklađivanje?

– Dobra ideja, dobra, srknula je kavu premijerka. – A da na svaku naplatnu kućicu na autocestama stavimo neku curu, ili, zašto ne, dečka da dijeli vodu vozačima od lipnja do listopada?

– Odlična ideja, Jadranka, živnuo je Kalmeta. A mogli bi zaposliti i još nekog u zdravstvu da…

– Nećeš majci, niks zapošljavanje u zdravstvu, odmah je viknuo Darko pridignuvši se tako naglo da su se čaše za stolom opasno zazveckale.

– Dobro, dobro, nećemo u zdravstvu, pomirljiva je bila premijerka. – A da ponudimo mladima da rade ankete za HDZ? Izborna je godina, to će bit’ tražena roba…

– Joj, ta ti je dobra. Neka ih vodi netko od naših iz mladeži, pa ćemo imati i ovce i novce. A kad smo već kod ovaca, da damo po jednu na čuvanje svakom nezaposlenom?, uživio se u raspravu Čobi.

– Da, da. Super ideja. Je l’ pišeš Domagoj?

Domagoj je popio svoj pelinkovac. U jednom gutljaju.

Na Markovom trgu ostao je samo Domagoj. I dalje blijed, u ruci je gužvao papire s materijalima s Vlade.

A tamo, tamo je jasno pisalo kako se u ovoj godini planira radno aktivirati 15 tisuća nezaposlenih.

– Petnaest. Petnaest. Petnaest.., ponavljao je tiho, poput vapaja čovjeka uhvaćenog u klopku iz koje ne vidi izlaza. Slegnuo je spuštenim ramenima i otišao natrag na piće. Odlučio je popiti još jedan pelinkovac. Zapravo, dva. Još bolje, tri.

Dupla.