Izgleda da mudrom vrhovništvu koje svakim svojim pokretom i mišlju beskrajno usrećuje ovu zemlju nije više dovoljno da tu agoniju moramo živjeti, svake sekunde, možda i više od narednih godinu dana. Stvari su došle dotle da se moramo početi bojati. Ozbiljno bojati.

Nervoza je u HDZ-u, koji sad već prejasno vidi svoje oporbene dane, a možda i godine i desetljeća, očito dosegla točku u kojoj je ta organizacija spremna zbog vlastitog opstanaka na posve nepredvidive i uništavajuće ugrize.

Radi se, jasno, o već čuvenom TV-prijenosu početka “vršenja izvida” protiv jednog od opozicijskih čelnika, Radimira Čačića.

Dakle, u Hrvatskom saboru, šef kluba zastupnika vladajuće stranke (Hebrang) proziva jednog od šefova oporbe za kriminal iz privatizacije. Jedan od ministara (Popijač), na to kaže kako očito imamo novog kandidata za ministra policije. A taj se (Karamarko), potom, poput poslušnog pionira diže i svečano obećava kako će policija “provesti kriminalistička istraživanja”.

Lako sad za paniku u HDZ-u, lako i za samog Čačića – preživjet će nekako i Tuđmanova stranka i prvi “narodnjak”, ali što će biti sa zemljom u kojoj je policija toliko spremna biti instrumentom vladajuće politike da Karamarko, javno, bez crvenila u obrazima, postupa po očito dogovorenom političkom scenariju?

Što ta javna besramnost, odsustvo potrebe da se bar fingira neovisnost od političkog diktata, govori o dosad učinjenom u borbi protiv korupcije? Što govori o optužbama protiv, u krajnjoj liniji, samog Ive Sanadera? Potonji je mogao, ako je u svojoj austrijskoj ćeliji gledao prijenos saborskog Aktualnog sata, slobodno zadovoljno trljati ruke, bolje argumente za svoju tezu o političkom progonu nije mogao ni zamisliti.

Naposlijetku, tko nakon ovog javnog saborskog igrokaza može doista posumnjati u Polančecovu ovjerenu bilješku u kojoj je tvrdio da se od njega tražilo da “utopi” Sanadera i priču o Šeksovom malom prstu?

Jasno je da je HDZ lud zbog dosadašnjih neuspjeha u pokušaju da se optužnicama protiv SDP-ovaca pokaže kako su, eto, svi jednaki. Propala im je optužnica za Veliku Goricu i Koprivnicu, gdje su išli na jake ljude najjače opozicijske stranke, propala im je očito, i ona za Rijeku, jer bi dosad odvjetništvo u Osijeku moglo proučiti i spise o stvaranju svijeta, a ne one o Ri-tržnicama… A ni afera Daimler, unatoč svom napuhivanju, ne stoji baš najbolje.

Međutim, da će se i sam ministar policije uplesti u javnu obznanu lova na Čačića, ipak je malo više od nervoze. Radi se o opako metastaziranom shvaćanju uloge istražnih organa u funkcioniranju države.

O opasnoj, zastrašujućoj lakoći javnog priznanja vlastite raspoloživosti za političku zloupotrebu. A ako se takve stvari događaju na najvišim političkim razinama, što mogu očekivati “obični” građani u svojim svakodnevnim sučeljavanjima s “pravnom” državom. Pune marice koje odlaze iz zagrebačke Varšavske ulice čine se kao solidna metafora.

Postoji, naravno, i nezanemariva mogućnost da su se u saborskoj raspravi dečki ipak malo preigrali. Da su, u vlastitoj blaženoj nesposobnosti i neznanju, kakvima svjedočimo svaki dan na praktički svim poljima funkcioniranja vlasti, jednostavno nesvjesni činjenice kako sve skupa može zazvučati, otišli predaleko u parlamentarnom igrokazu.

Toj, makar malo umirujućijoj verziji (bolje da nas vode blesani, nego mračnjaci), bilo bi lakše povjerovati kad linije bitke protiv korupcije ne bi dalje rezala vladajuću stranku točno po liniji frakcijske unutarstranačke borbe. Kad bi netko, konačno, krenuo odgovarati i za milijarde koje su isparile u HAC-u (a za koje je lova iz Fimi-medije sitiniš za grickalice). Kad premijerka ne bi za svog glanc-novog savjetnika uzela jednog od ključnih ljudi firme za koju je Barišić u svom notornom iskazu USKOK-u ustvrdio kako je bila privilegirana u poslovima sa državom…

Ironično, sav ovaj (javni) samoudar na povjerenje u neovisnost policije i sudstva događa se u mjesecima kad se zaključuju pregovori s Europskom Unijom u poglavlju pravosuđa.

Međutim, Hrvatska danas ne izgleda kao da poglavlje 23  zatvara po naputcima iz Bruxellesa. Nekako smo bliži Pjongjangu.