Bilo bi uvjerljvije da je izjavu dao sjedeći na nuklearnom projektilu. Samo tako, Tomislav Karamarko mogao je postići da njegova već čuvena izjava o tome kako “Hrvatska neće opstati ako HDZ ne pobijedi na idućim izborima”, ne izgleda kao bljedunjava ucjena političara koji ili “ne vjeruje u vlastite stihove”, ili živi u opakoj iluziji. Jer, priča o propasti naroda ako vam ne da glas, podcrtana s nekonvencionalnom bojevom glavom – e to bi već imalo težinu…

Čini se da je kod šefa HDZ-a u pitanju drugi slučaj – da on, nakon slatkorječivog i proračunatog lisca Ive Sanadera (i stečajne upraviteljice države i stranke Jadranke Kosor) doista pribiva u svijetu u kojem stav o tome da je HDZ stožerna stranka hrvatskog naroda kojem prijeti kataklizma ukoliko se dogodi da netko drugi još jednom osvoji vlast, nije tek – simptom. Medicinski.

Karamarko, izgleda, doista živi u univerzumu u kojem je HDZ utvrda hrvatstva, jedini garant opstojnosti, kako ih je nazvao “pravih vrijednosti devedesetih” (o kojima bi se dalo, jasno, napisati romane; s ne baš pozitivnim konotacijama). Romantičan je to život – ako doista vjeruješ u njega: braniš od bjelosvjetskih i domaćih ugroza esenciju svog naroda, duboko svjestan da si jedina brana propasti. A u pozadini ti, jasno, neprestano sviraju budnice Marka Perkovića.

Karamarko tu stranku čvrstom rukom vodi u zabran u kojem su dosad boravile pravaške stranke; pokrivajući dakle politički spektar koji se kolokovijalno naziva desnicom i ekstemnom desnicom. Dakle, tamo gdje praši Thompsonova svirka i gdje je nekad najkrupnija (politička) figura bila ona Ante Đapića (svaka moguća asocijacija na sličnost akademske karijere dotičnog i “desne ruke” Tomislava Karamarka je namjerno potaknuta). Tamo gdje je antikomunizam i “pravo” hrvatstvo kičma političkog programa i gdje su politički i medijski konkurentni – neprijatelji (istini za volju, Đapić, za razliku od Karamarka medije koji mu nisu po volji nije javno nazivao – neprijateljskima; niti je bio ministar policije za vrijeme dok su uhođeni novinari).

Problem je samo što se taj dio političke scene naziva – marginom.

Ukoliko, dakle, Karamarko svojim desnilom želi animirati birače razočarane europeiziranim HDZ-om kakvog su gurali Sanader i Kosor, netko bi mu trebao objasniti da taj birački bazen nije jednako dubok kao što je bio za vrijeme dok su s istoka dolazili tenkovi. Još gore, u isto vrijeme dok se udvara dinaridskom hrvatsvu, Karamarko s druge strane tjera birače centra i umjerenijeg desnog centra (otvarajući, pritom, sjajnu priliku već odavno prežaljenom HSLS-u). U svjetlu takve politike, gotovo deset postotnih poena anketnog zaostatka za SDP-om se, dakle, unatoč svekolikoj krizi koja muči najjaču vladajuću stranku, ipak ne čine kao strašno loš rezultat.

Stoga, nema ama baš nikakve sumnje: bez obzira na sve optužnice, na sve financijske marifetluke, na sve blefove i političke lupinge, čovjek koji je Karamarka uveo u Vladu, za njega je bio veliki strateg. Politički pravac, europski i uglavnom centristički, kojim je vodio HDZ, bio je jedini kojim je ta stranka mogla ići ako je željela zadržati političku potporu potrebnu da ostane na vlasti.

Jednostavno, gledano politički, nema nikakve sumnje: Sanader je bio bolji. Neusporedivo bolji.