Prošlotjedni politički blitzkrieg između HNS-a i SDP-a oko poreza na nekretnine, koji je doveo i do toga da se istaknuti predstavnici najjačih koalicijski stranaka u tek ovlaš navučenim rukavicama međusobno otpužuju za laži – bio je ipak tek bura u čaši vode.

Jasno, neki međusobni odnosi su ozbiljno narušeni i teško će se vratiti na razine na kojima su bili do HNS-ovog iznenadnog priopćenja protiv poreza na nekretnine, ali, ukoliko se ne dogodi nepredvidiva erupcija osobnih iracionalnosti, ili se Hrvatska ne slomi pod teretom krize, do razvoda dvije stranke sasvim sigurno u dogledno vrijeme neće ni doći. S tim da se “dogledno vrijeme” u brojkama piše kao 2015. – godina održavanja redovnih parlamentarnih izbora.

Prva javna, koalicijski svađa, kakvih smo se nagledali i naslušali za vrijeme jedine prave koalicijske vlasti, one Ivice Račana (koalicije koje je u dva naredna mandata okupio HDZ bile su to isključivo na papiru), došla je krajem prve godine mandata – što i nije, kako je ustanovio jedan od aktera u neformalnom razgovoru “loše prolazno vrijeme”.

Početkom prošlog desetljeća svađe su bile mnogo učestalije i intenzivnije i naposlijetku su, nakon dvije i po godine mandata, rezultirale i raspadom SDP-ovog strateškog partnera HSLS-a, koji se od toga nije oporavio i danas (a zahvaljujući i kasnijim “briljantnim” političkim procjenama i vezivanjem uz Ivu Sanadera i HDZ) egzistira s transcendentalne strane parlamentarnog života.

Potrošeni Sanaderovi pokloni

Ova prva prepirka SDP-a i HNS-a brzo je utihnula, sporni zakon ide u javnu raspravu i očito je da će se oko njega postići nekakav dogovor koji će omogućiti i jednima i drugima da se izvuku iz cijele priče neporaženi (vjerojatno ublažavanje zakona ili kraća odgoda primjene).

No, kad je prasnulo na ovome, nije teško zaključiti da bi neka nove eksplozija netrpeljivosti mogla između strateških partnera izbiti i na nekim drugim političkim pitanjima, pogotovo u histeričnoj situaciji četverogodišnje gospodarske krize, i ozračja u kojem će, sasvim sigurno, prosvjedi i štrajkovi biti mnogo češći nego dosad.

Potrošili su se, naime, Sanaderovi pokloni koje je dijelio sindikatima (kao i mnogim drugim društevnim skupinama) bez pokrića, iz sve većeg i većeg zaduženja (a koje se Kosor nije usudila dirati) i pred sadašnjom vlasti je neugodan zadatak da ljude suoči s istinom. A ljudski je u toj situaciji poskrivečki namignuti i slegnuti ramenima u pravcu svog koalicijskog partnera, kako bi se bijes barem malo raspodijelio.

No, svo to suptilno i manje suptilno međusobno optuživanje neće rezultirati velikim političkim praskom – izvanrednim odlaskom na birališta. Nikome, naime, izbori u ovom trenutku ne odgovaraju.

Prvo, pred Hrvatskom je posljednjih pola godine do ulaska u EU. Cilj ulaska u Uniju je toliki da pred njim blijede političke nesuglasice, a izlazak na birališta prije 1. srpnja, ili prije posljednjeg izvješća o monitoringu (na iduće proljeće) posve je nezamisliv i bio bi akt krajnje političke i ljudske neodgovornosti.

Birališta kao stratišta

SDP-u, nadalje, novi izlazak na izbore, sudeći po anketama, teško da bi donio stabilniju većinu od ove koju sad ima: štoviše, nakon raskida s HNS-om, valjalo bi u brak s nepredvidivim Lesarom. Isto bi se dogodilo i kad bi u Milanovićevoj stranci odlučili goniti većinu bez izbora i bez HNS-a: morali bi se osloniti (ako bi uopće uspjeli) na šest Laburista i još mnogo manjih stranaka i time znatno smanjiti svoj politički manevarski prostor. Voljeli, ne voljeli, čini se da im je HNS suđen do daljnjeg.

Narodnjacima, pak, birališta u ovom trenutku izgledaju kao – stratišta. Stranka s 15 zastupnika po anketama dobija oko tri posto glasova, a ako se to konvertira u mandate na nekim izvanrednim izborima, ni u najmokrijem snu ne bi mogli doći do više od tri-četiri saborske stolice. A moglo bi im se, u najgoroj varijanti, možda dogoditi i da se odjednom nađu tamo gdje su sada Darinko Kosor i HSLS. Pa da im, naprimjer, strateški partner bude HSS, a kandidat za gradonačelnika Ferdelji. Horror filmovi su milostiviji…

Izbori svakako ne odgovaraju ni brzorastućim laburistima. Jer u gospodarskoj situaciji u kojoj je Hrvatska i iz koje se neće brzo ni elegantno iskobeljati, njihova politička oštrica usmjerena na najopćija moguća mjesta padat će na najplodnije moguće tlo.

Iz oporbene hladovine može se lako lupati po bankama, bogatima, neefikasnoj vlasti, davati za pravo osiromašenom puku na ulicama… No, u slučaju raskida SDP-a i HNS-a i izlaska na birališta, laburisti gotovo sigurno ulaze u Vladu. A onda će prvo postati “oni koju su se prodali Milanoviću”, a zatim i “oni koji su izdali svoje ideale” – jer je neizbježno da bi se u sudaru sa stvarnim svijetom morali početi ponašati nešto drugačije. Ako im je to već sudbina, e onda je ipak bolje da dođe kad stranka bude još jača i kad se njihovi zahtjevi i politike budu morali pozornije slušati i provoditi.

Naposlijetku, skori izbori svakako ne bi odgovarali ni HDZ-u. Stranci koja je još na optuženičkoj klupi, koju vodi predsjednik koji se bori protiv “socijalističkih vrijednosti” koje da nam se nameću, a desna ruka mu je “copy-paste” Brkić…

HDZ-u birališta zasad ne mogu donijeti ništa drugo nego novi produžetak opozicijskog staža za još četiri godine. Jedini (možda) ostvarivi cilj bio bi onaj kakav Dinamo ima ove godine u Ligi prvaka – da ne obore svoj lanjski povijesno negativni rekord. Pritom, vrijeme može biti na njihovoj strani: s nastavkom krize i budućim eventualnim prijeporima između SDP-a i HNS-a, HDZ-u bi šanse i rejting ipak mogli rasti.

Nakon svega, potpuno je jasno da će Hrvati vrlo skoro na birališta. Birat će se lokalne vlasti i europarlamentarci u svibnju 2013. godine. A onda ćemo, krajem 2014. birati novog (starog?) predsjednika države.

Milanovićeva Vlada, s HNS-om kao strateškim partnerom, je tu da ostane do posljednje godine mandata. I malo je onih na političkoj sceni kojima takva situacija danas ne odgovara.