Kad netko u konkurenciji bivšeg premijera – čovjeka osumnjičenog (a medijski već i osuđenog i ispljuvanog – prorporcionalno zanosom kojim je isti u istima svojevremeno kovan u nebesa) za nezajažljivu pljačku države koju je vodio, te aktualnog predsjednika HDZ-a, uvjerljivo vodi na listama nepopularnosti, onda je svakako riječ o vrlo talentiranom svatu.

Kad se, pritom, radi o jednom od najzaslužnijih ljudi za ostvarivanje vjerojatno najvrijednijeg projekta od hrvatske osamostalnosti – gradnje mreže autocesta po Hrvatskoj – stvar svakako postaje prokleto zanimljiva. Bizarna, čak.

Riječ je, naravno, o Radimiru Čačiću, predsjedniku HNS-a i prvom suradniku Zorana Milanovića (koji je na tom “prvi” toliko inzistirao da je dobio titulu prvog potpredsjednika Vlade i sukladno kratici te funkcije, dakle, PP, nadimak – Pipi).

Ali, draga gospodo, 1,8 posto?! Pa da još postoji Hrvatska stranka naravanog zakona koja se protiv rata i siromaštva u svijetu borila grupnom transcendentalnom meditacijom (ne isključujući ni mogućnost levitacije) – bili bi tu negdje!

Čačić jednostavno nije u pravu, osim manjim dijelom. Jasno je da vlast koja nakon godina i godina pijanog rasipništva i izostanka ozbiljnog programa gospodarskog razvoja dolazi uvesti reda neće pobrati pljesak. Pogotovo ne u početku.

Ali, za zvižduke koje PP sad već rutinski kupi, to nije ni izbliza dovoljno objašnjenje (uostalom, druge stranke vladajuće koalicije ne bilježe toliki pad popularnosti).

Problem je upravo u njegovom nestrpljivo bahatom nastupu – kad, recimo, umjesto odgovora na pitanje o tome zna li da je jedan od ponuđača za Plomin C morao platiti ozbiljnu kaznu zbog mita, ili kad novinarima (to jest, građanima) poručuje kako se za skupe ulaznice za nogometne utakmice može uštredjeti, primjerice, odustankom od pušenja (i onda zapali cigaretu). Da bude jasno, ovo su samo posljednji primjeri – nabrajanjem Čačićevih politički neotesanih javnih istupa dalo bi se ispuniti cijeli tekst. I to rekordne dužine.

Stranka je, pak, u isto vrijeme, praktički nestala iz javnog života. Čačić pokušava pokrenuti gospodarstvo, Vesna Pusić bezbolno riješiti ratifikaciju ugovora o ulasku u EU (i pritom barem ne iritira javnost), ali njih dvoje nisu cijeli HNS – makar se tako moglo često zaključiti. No, nekih zapaženih stranačkih javnih istupa, akcija, pojašnjenja, agitiranja jednostavno – nema. Cinici će reći da je to zbog toga što su se stranački kadrovi razmilili po javnim poduzećima, upravnim odborima i ostalim udobnim sinekurama, pa za stranački politički rad nemaju ni strpljenja ni vremena. A HNS kao da ih ni ne pokušava demantirati.

Čačić i HNS, htjeli-ne htjeli, se bave politikom. A to nije samo upravljanje gospodarskim i društvenim procesima, pogotovo ne u demokratskom društvu. Posao Radimira Čačića nije da bude nepopularan, kao što to on misli, upravo suprotno, njegov po-sa-o, kao političara, je da nastoji, uz ostalo, biti i što prihvatljiviji javnosti.

U tome, dakle, u obavljanju svog posla, dosad je kronično neuspješan (o bitnijem dijelu onog što radi, dakle o pokretanju investicijskog ciklusa, ipak se još neko vrijeme treba suzdržati od ocjenjivanja). Njegova stranka također. Ima li tamo, ili u dobro plaćenim PR stožerima za krizno komuniciranje, nekog tko mu može opaliti dva šamara i reći da se uozbilji?

Ili su svi skupa ipak nepovratno na putu na kraju kojeg bi mogli u stavu lotusa pokušavati se meditacijom odlijepiti od tla i time utjecati na rast investicija i stranačkog rejtinga?