U prosincu prošle godine izgledalo je da je konačno krenulo. Zahvaljujući hrabrosti predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša, s rukama u pekmezu uhićeni su sudački bossovi Željko Širić i Stjepan Djedović. Uskoro su slijedila i još neka uhićenja, a jedini gospodar hrvatskog nogometa, Zdravko Mamić, gubio je živce i javno prijetio Malešu i njegovoj obitelji, plešući po rubu vlastite samoinkriminacije koja bi ga pretvorila u cimera frednovima u Remetincu.

Činilo se da će se najpopularniji hrvatski sport konačno početi čupati iz mulja u kojem se gušio godinama. I friški resorni ministar Željko Jovanović, ušao je u klinč s gospodarima cro-nogometa, obećavajući isušivanje močvare. Deset mjeseci kasnije, Jovanović se bavi ostatkom svog resora, a svoje “prijatelje” iz ondašnje polemike više ne spominje. Igor “nećeš, razbojniče” Štimac je izbornik nogometne reprezentacije. Mamić je i dalje glavni gazda svega. Suđenju u domaćoj ligi smije se i posljednji naivac. Reprezentaciju gleda tek nešto više ljudi nego Dinamo, koji će u Ligi prvaka, osim najlošijeg rezultata, oboriti i rekord po najmanjem broju gledatelja. Širić i Djedović čekaju suđenje bez zviždaljke, ali, kako se čini, priča se sa njih dvojice nije previše širila.

Hrvoje Maleš više nije u hrvatskom nogometu. Sammir je dobio poziv za reprezentaciju.

I ne, nije pravedno da se sav izmet u kojem se domaći nogomet brčka od osamostaljenja (kad se, je li, htjelo imati “svoju” i “poštenu” ligu – zaboga, ono što se radilo u jugo-ligi je bila tek mala amaterska predstava za današnje hi-tech hrvatske nogometne gospodare sudbine) danas izlijeva po (mamurnoj?) glavi 25-godišnjeg Brazilca s hrvatskom putovnicom.

Da, bizarno je da čovjek koji je u Brazilu proveo najveći dio svog života sad igra u kockastom dresu (hoće li držati ruku na srcu dok bude svirala himna?). Bizarno je da FIFA dopušta takva pravila igre, koja, u krajnjoj liniji, vode komercijalizaciji posljednje ne-potpuno-komercijalizirane stvari u modernom petro-nogometu. Hoće li za 20 godina Hrvati igrati za Njemačku i Englesku reprezentaciju, a za Hrvatsku jeftinija “radna snaga” iz, recimo, Moldavije i Albanije? Srbije?

Taj dio priče ipak i sa Sammirom, Štimcem i njihovim maksimirskim gazdom ipak ima najmanje veze. (Mala digresija: priča s Eduardom je donekle drugačija, jer se ipak radi o čovjeku koji je u Hrvatsku došao s 15 godina i prošao mlade selekcije kockastih).

Glavni problem sa Sammirom je ipak nešto drugačiji i on ima svoje jasno ime. Pače, imena: Kranjčar, Modrić, Rakitić, Badelj. Sve su to igrači koji konkuriraju za isto mjesto na terenu, kreativnog veznog. Na niti jednoj jedinoj poziciji Hrvatska nije toliko pokrivena kvalitetom i svatko od navedenih igrača je neusporedivo bolji od Maminjovog Brazilca; dečka koji ponekad pokaže dašak Rija, u nekom tunelu ili dodavanju. Ali, samo, jako, jako rijetko. U skoro šest sezona koje je proveo na Maksimiru na prste jedne ruke se mogu nabrojati njegove impresivne partije. One u kojima je pokazao da znači što znači riječ “obavezna igra”, bez koje ne može ni jedan Leo Messi, pak, se ne mogu ni izbrojati. Naime, nema ih.

Stvar je, međutim, još gora: ove sezone, u kojoj je, eto, dobio poziv Mamićevog trenutačnog izbornika, Sammir je upravo katastrofalan i jedan je od zaslužnijih što se uvjerljivo najskuplja momčad lige, koja je pritom pod tjelohraniteljskom paskom “sudačkog uvjerenja”, ne može odlijepiti na domaćoj ljestvici, a u Ligi prvaka u koju je dospjela Božjom milošću, opet konkurira za najgori skor u povijesti natjecanja.

Dakle, problem sa Sammirom, naravno, nije u tome što je čovjek crn – mada će ga na to ovih dana uporno svoditi oni koji su ne tako davno bili šampioni u prebrojavanju krvnih zrnaca kod ljudi iste boje kože. Nije ni to što nije Hrvat – takva su, eto, pravila igre u petro-nogometu.

Sammirov problem je što je njegov poziv u reprezentaciju isključivo poslovni potez dueta Štimac-Mamić. Ništa ne podiže cijenu igraču tako kao igranje u jednoj od najkvalitetnijih reprezentacija na svijetu, a Maminjo je već itekako nervozan glede Brazilca kojemu opasno otkucava biološki sat. Onaj u kojem ga se može zamijeniti za hrpu eura. Sad će biti lakše.

A reprezentacija? Navijači? Svi oni patetični luzeri koji će, uključujući autora ovih redaka i nakon svega pred ekranom plakati od sreće ako se Hrvatska, pa i s tim nesretnim, lijenim haklerom nekako dovuče do Brazila 2014.? Oni, to jest mi, jednostavno nismo u biznis planu. Lovica ne leži u punim tribinama, bilo kad je u pitanju Dinamo, bilo reprezentacija. A vrijeđanja i zvižduci koji slijede (već vidim sreću Poljudskih tribina kad dođe Škotska) lakše će se istrpjeti uz pomisao na postotak od transfera. U cijeloj priči su tu i Sammir i navijači i “sveti dres” tek folklorni dodatak.

I onda, ministre? Jel’ grizu komarci?

P.S.

Upravo ste pročitali 100. redovno “Zaleđe”, blog koji izlazi samo na portalu Novog lista od ljeta 2010. godine. Kako mi je pisati ga neopisivo veliko zadovoljstvo, koristim priliku da već sad najavim veliki tulum kad bude objavljeno tisućito izdanje.

Da, Sammire, pozvan si. Naravno.