Kao i mnogo puta dosad u recentoj stranačkoj povijesti Hrvatske – i posljednjih dana možemo svjedočiti golemoj razlici u političkoj kulturi i unutarstranačkoj demokraciji između dvije najjače stranke: SDP-a i HDZ-a. U prvoj i dalje u javnosti izlaze suprostavljeni stavovi, dok oni koje zauzima predsjednik Vlade nisu evanđelje za njegove stranačke kolege i ministre, dok se u drugoj, nakon burnih unutarstranačkih izbora tlo smirilo i stavovi Tomislava Karamarka postaju Sveto pismo, kako se to u HDZ-u i priliči (osim ako se kritika ne zakopa u duboku anonimnost – ali i ta vrsta “otpora” sve je tiša).

Jedna stvar je, međutim, ovaj put dramatično različita: mogućnost da se u SDP-u zauzme drugačiji stav od Šefa kao da je od stidljive biljčice narasla do džungloidne paprati koja prijeti požderati politički kredibilitet cijele ekipe koja od prosinca vodi zemlju.

Tamo kao da je demokracija tolika, da od onih tisuću cvjetova koji bi trebali cvjetati, čovjek lako dobije alergiju. A ako je pred upisom u srednju školu, tim bolje, mogao bi lako dobiti ključnih pet posto ekstra bodova za upis. Jer kašlje nekako s proljeća.

Premijer tu vrstu dodatnog bodovanja drži muljažom i javno ju je kritizirao. Resorni ministar, stranački sudrug Željko Jovanović, međutim, također javno, veselo istom lupa kontru i misli da su ti dodatni bodovi opravdani, jer su klinci s doista teškom alergijom u podređenom položaju naspram drugih. I sve je to okej – neka se momčine i javno konfrontiraju, ne trebaju misliti o svemu isto, ali, nekako je možda mrvu štetno da su jedan drugom – oporba. Jer, ima tamo u Banskim dvorima i nekih fotelja, stolica, pa se da sjesti, popiti čašu vode i reći: dobro, Željko, jebemu sunac, koji je to vrag s tim alergijama. Pa da Željko objasni kako ne vjeruje da se ta mogućnost zloupotrebljava i zavjetuje se da će nakon ovih upisa prebrojiti koliko je stvarno kroničnih alergičara u prvom srednje.

Ovako, sve su to obavili javno.

Još goru ludoriju izveo je ministar branitelja Predrag Matić. On, doduše, nije član SDP-a, ali to ne svakako ne znači da kao ministar ne bi trebao voditi računa o tome kakvu sliku o Vladi ostavljaju njegovi javni istupi. Ministarska funkcija donosi itekakvu političku odgovornosti i zahtijeva dozu političke lojalnosti, kako god titulirali stranački nezavisne igrače koji je ponekad znaju zauzeti. Matić je tako na jednom okruglom stolu javno iznio ideju da njegovo ministarstvo financira bleiburšku komemoraciju! Dva mjeseca nakon što je uz globalnu političku fertutmu država odustala od pokroviteljstva i financiranja iste! Pa Bleiburg je već i Karamarko prestao spominjati, ali, ne i Milanovićev ministar. Da stvar bude još gora, izgleda da je Matiću već prije rečeno da ta ideja ne dolazi u obzir. Ali, on ju je svejedno javno iznio.

O tome što izvode Mirela Holy i njeni suradnici nakon abdikacije ne treba ni trošiti riječi. Dovoljno je samo ukazati da je Holy podigla kaznenu prijavu nakon što je iscurio njen čuveni mail, a sve mailove koji nakon toga cure iz njene i korespondencije njenih suradnika tek – potvrđuje kao autentične.

Unutarstranačka i unutarvladina demokracija je divna stvar, vrijedna borbe i žrtava, ali, Zoki, sorry, ovo sve skupa počinje pomalo ličiti na ludu kuću (čak i ako se ne spominje bivšeg ministra s rekordnim rokom trajanja, Zlatka Komadinu, i njegovu epsku bitku sa “slinavcima”).

Što bi se u HDZ-u dogodilo da se netko usudio tako javno propitivati poteze i stavove Franje Tuđmana, ili Ive Sanadera (pa i Jadranke Kosor), nije teško zaključiti. I nije bilo lijepo za političku (pa i inu) karijeru onih koji su se usudili kritizirati. Zato je u toj stranci tipičan zaglušujući muk koji prati i najpromašenije poteze stranačkih lidera: primjerice, nitko iz HDZ ne usudi se komentirati Karamarkove ocjene o “nenarodnoj” vlasti, ili suludu saborsku Rezoluciju o Pelješkom mostu (rad na kojem je baš vlast HDZ-a serijski otvarala pred svake izbore u zadnjih nekoliko godina, i gradnja kojeg nije uistinu nikad zaozbiljno započela ni u vremenima u kojima je država imala novaca).

Stega koja Vlada u HDZ-u, naravno, nije ni najmanje pozitivna demokratska stečevina. Ali, ono što se u posljednje vrijeme događa u Vladi i SDP-u više nalikuje na anarhiju, nego na napredno i poželjno stanje unutarstranačkih odnosa. Zapravo, baš kao da se cvjetovi demokracije tamo sve češće pretvaraju u – ambroziju.