Bio je ljut, doista ljut. I tako je i izgledao. Inače uredna, na razdjeljak začešljana kosa mu se gotovo nakostriješila, a pogled je sijevao po prostoriji.

– Dosta nam je valjanja u blatu i pola godine gubimo energiju i iscrpljujemo se u međusobnim obračunima na zadovoljstvo naših političkih oponenata. Nismo prava oporba u Saboru jer smo previše opterećeni sami sobom, gotovo je podviknuo Tomislav.

Dobio je do kraja njihovu pažnju. Političari iz karlovačkog kraja sad su već netremice gledali u njegovom pravcu. Dosadni uvod je prošao i bilo je vrijeme da se krene na pravu stvar.

Tomislav je pomislio da bi mogao ustati, ali ostao je sjediti i gledati prema publici ispod oka. PR-ovci su ga uvjeravali da tako opasnije izgleda. A stranačka baza, uvjeravali su ga, vole autoritativne vođe.

– Hrvatska je u opasnosti. Crni oblak se spustio na nju. Da ne kažem gusta magla.

U publici se začuo zadovoljni žamor.

– A gdje su oni bili za vrijeme dok smo se mi, vi, svi zajedno, borili protiv najteže gospodarske krize u povijesti? Gdje?! Sad tvrde da spašavaju Hrvatsku, a cijelo vrijeme, dok je grmilo i sijevalo skrivali su se u mišjoj rupi!, nastavio je Tomislav, pa opet spustio glas. – Kad je nevrijeme prošlo, naši crni prijatelji su izmiljeli iz svojih rupa i sad su oni ti koji, kao, spašavaju Domovinu.

Sad je ipak ustao. Nije više mogao izdržati. Slijedio je njegov omiljeni dio.

– A sjetimo se, gospodo i… (ovdje je Tomislav ipak malo progutao slinu; s tim dijelom govora se još nije uspio do kraja pomiriti) …i drugovi, sjetimo se kako je to izgledalo u vrlo bliskoj prošlosti. Sjetimo se tko je Hrvatsku dvaput, dva-put!, bacio na koljena! Prvo je hunta Franje Tuđmana devedesetih opljačka zemlju i dovela je u međunarodnu izolaciju, a zatim je bagra Ive Sanadera isisala iz iz Hrvatske gotovo sve što je preostalo! I ostavila zemlju – kome? Jadranki… I danas, 2016. godine, premijer Dado koji je u svim tim pričama bio aktivni sudionik, gutajući slova obećava pravdu, domoljublje i blagostanje! On! On!!!

Sad je već vikao. Tu se nije mogao suzdržati. A i šta znaju ti PR-ovci. Jebeš vođu koji ne viče, tu i tamo.

– On, gospodo i drugovi! Predsjednik HDZ-a Milinović! Čovjek koji je karijeru gradio na poslušnosti Sanaderu! Na isplatnicama Fimi medije! Na hrvatskoj muci – rođenih i nerođenih Hrvatica i Hrvata!

Opet je sjeo. Malo ga je pustilo.

– A gdje sam, dok je trenutni premijer Milinović uništavao Hrvatsku i gradio svoju karijeru bio ja? To dobro znate. Svima je, gospodo i drugovi, kolege SDP-ovci, poznat moj politički put. Svima vam je poznato da sam izbačen iz policije u vrijeme Franje Tuđmana jer sam htio goniti privatizacijski kriminal. Onda sam, u rijetko slavnom vremenu, s najvećim hrvatskim predsjednikom, Stjepanom Mesićem godinama radio na detuđmanizaciji Hrvatske. Kad smo Stipe i ja procijenili da je politički posao gotov i da treba početi čistiti dubinski, predsjednik me progurao na čelo Protuobavještajne agencije. Godine teškog rada donijele su rezultat, ali nedostajala je politička volja da se Hrvatska do kraja očisti od kriminala. Pa sam postao ministar unutarnjih poslova i predvodio najveću bitku protiv korupcije na ovim prostorima od početka vremena, koja je, sjetimo se, završila optužnicom protiv stranke koja se sad izdaje za mjeru hrvatstva.

– A sad sam tu, pred vama, da vas zamolim za podršku u izborima za predsjednika SDP-a. Izgubili smo izbore ne zaslugom naših crnih prijatelja, koji su iz mišje rupice promatrali što se događa i uporno skupljali greške SDP-a, već i time što smo se udaljili od svojih korijena. A što SDP-u treba danas, 2016. godine? Treba mu povratak korijenima. Trebamo se vratiti račanizaciji stranke i revitalizirati je na političkom učenju oca hrvatske demokracije…

– Čekajte, čekajte…

Netko iz publike je ustao i prekinuo Tomislava usred rečenice. Ovaj to nije volio. Jako nije volio. Pogotovo kad ga prekida lik s podužom kosicom, koji kao da je ispao iz nekog rock benda. Ti su ga pogotovo živcirali. I kad šute. A ovaj se nije nakanio izgasiti.

– Gospodine Karamarko, pa zar niste baš ovdje, u Karlovcu, prije pet godina kao kandidat za predsjednika HDZ-a pričali o tome da je Račan gradio karijeru na hrvatskoj muci i da je ono što treba Hrvatskoj povratak Tuđmanu…

Tomislav je podignuo ruku.

– Samo malo… Jeste li vi, gospodine, možda novinar?

“Roker” je kimnuo glavom. Pa je kimnuo i Tomislav.