Valja dobro zapamtiti histeričnu, površnu i do zla boga iritantnu predreferendumsku kampanju, kako onu iz tabora “za”, tako (još i više) onu iz tabora “protiv” EU. Naime, iako se cijela stvar zaustavila samo na mali koračić od potpune karikature – u kojoj bi jedni tvrdili da ćemo, ako ne uđemo u EU morati zaboraviti na električnu energiju i tekuću vodu, a drugi da će, ako, jasno, uđemo, Europa naše more odnijeti i instalirati između Francuske i Belgije – upravo takva kampanja mogla bi biti sve sličnija političkom procesu kakav će nas čekati u narednim desetljećima.

Dakle, izborima i kampanjama temeljenim više nego ikad dosad na plitkim (samo)obmana, zastrašivanju i gotovo potpunom izostanku veza sa stvarnošću. Tko misli da su nam političke kampanje i inače bile takve, neka se još jednom sjetiti ove referendumske. I razmisli još jednom.

Prvenstveni razlog sve većeg propadanja demokratskog procesa, kako kod nas, tako i u svijetu nalazi se u – medijima. Iako se čini da su, zahvaljujući Internetu i odsustvu političke čizme nad medijima, informacije dostupnije nego ikad, radi se o samo o šarenom, spektakularnom prividu (s golemim grudima). Rijetko su, naime, mediji u zemljama zapadne demokracije bili dalje od ispunjavanja svoje društvene uloge kontrolora političke vlasti.

U Hrvatskoj je najočitiji primjer za to – Branko Grčić. Potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja je navodno, dan nakon što su goriva otišla preko 10 kuna, za Radio Sljeme izjavio da će Vlada smanjiti trošarine kako bi cijena ipak pala. Vijest je u nekoliko minuta obišla skoro cijeli domaći web prostor (ne i ovaj njegov djelić na kojem se sad nalazite) i kočila se s naslovnica portala primamljujući klikove čitatelja žednih barem malo dobrih vijesti za svoje konstantno sve praznije džepove.

U cijeloj stvari postojao je, međutim, jedan sitni problemčić. Nekoliko njih, zapravo.

Ministar Grčić nije gostovao na Radio Sljemenu. Nije za taj radio davao ikakvu izjavu o trošarinama. Niti je o istoj temi govorio s ikim drugim. I u njegovom ministarstvu i na samom radiju bili su iskreno iznenađeni objavljenom informacijom. Koja, očito, nije imala nikakve veze s istinom. A za njenu provjeru trebalo je cca. pet minuta. I to, ono, ako baš želiš bit’ jako siguran. Naposljetku je i sama Vlada izdala demantij i tako, naizgled, zaključila cijelu priču. Ipak, dan poslije (a to je u današnje medijsko vrijeme cijela vječnost) jedne velike dnevne novine iz Zagreba objavile su o cijeni goriva i “sniženju” trošarina temu na dvije stranice s Grčićevom “izjavom” u naslovu!

No, nije ovaj sramotni “Grčićgate” izdvojeni slučaj. Slične stvari se u samo u hrvatskom medijskom prostoru događaju više puta svakog tjedna. Nedavno je, primjerice, jedan veliki domaći portal kao glavnu vijest dugo imao Guardianovo otkriće iz friško procurilog diplomatskog dokumenta preko Wikileaksa – da je Amerika zbog GMO-a ucjenjivala EU. Nešto je tu bilo čudno od prve sekunde – jer je Wikileaks sve dokumente iz Cablegatea objavio još u srpnju prošle godine. Trebalo je možda pet sekundi za otići na web britanskog dnevnika i kroz njihovu tražilicu pronaći tekst na koji se hrvatski portal prozvao. I pogledati datum, iz kojeg se vidjelo da je priča objavljena prije – godinu dana…

S druge strane, praćenje društveno-političkih zbivanja u globaliziranom svijetu postaje sve složenije, kao i upravljanje sve golemijim i profinjenijim političkim sustavima. I ono zahtijeva puno više znanja nego li je potrebno, recimo, da se nauči da visina PDV-a nema veze s visinom plaće (pozdrav domaćoj javnoj televiziji). Primjer: koja je razlika između Vijeća Europe, Europskog vijeća i Vijeća EU? A to su tijela (osim jednog, koje nema veze s Unijom), u kojima će se uskoro itekako krojiti i hrvatska budućnost.

Naposlijetku, predugačka tranzicija održivog izdavačkog ekonomskog modela s tiskanog na digitalno novinarstvo zadala je možda i najgori udarac u pleksus uloge društvenoj ulozi medija. Dugotrajan pad prihoda dovodi do panične reakcije uprava i uredništava koji “ono što je bitno” sve više podređuju “onom što je zabavno”, pogrešno misleći da tako mogu održati razinu prodaje. No, lošiji proizvodi se sve manje kupuju, a vlasnici i dalje “režu troškove” (eufemizam za otpuštanja). I onda im se dogodi Branko Grčić i pet minuta za provjeru informacije kojih nisu imali. A spirala se vrti sve brže i brže i priča o potrebi za izuzetno informiranim novinarima zvuči karikaturalno poput one o jadranskoj obali sjeverno od Pariza.

U karikaturu se, međutim, sve više pretvara i priča o demokraciji. Taj društveni sustav, za razliku od ostalih, upravo se temelji na informiranom biraču. Onom koji je dosad gledao kako se njegovo pravo na informaciju ugrožava od politike, pa oglašivačkog kapitala, a sad, naposljetku, u turbo-modernim-fejsbuk vremenima od strane najobičnije površnosti i neznanja.

Nagradno pitanje: kakvu vlast može izabrati birač koji je tako informiran?