Zato prava akcija, iako će se odvijati u danima čiji kalendarski brojevi neće ući u školske knjige, slijedi odmah poslije. Već od 23. siječnja, naime, počinje prava bitka za Hrvatsku. Gotovo je s ispadanjem bombona iz usta vodećih političara, koji su pažljivo birali riječi evo već mjesec i po dana, kako ne bi naškodili referendumskom rezultatu. Kreće bitka za definiranje državnog proračuna – a ta je uvijek, pogotovo u ovako kriznim vremenima, gadna.

A državni proračun će biti pravi okvir kroz koji će se moći procijeniti što i kako Kukuriku koalicija kani napraviti za spas zemlje. Uz njega će se, jasno, mijenjati i niz drugih zakona koji bi trebali pomoći staviti točku na gospodarsku agoniju u kojoj se Hrvatska brčka već četiri godine, otkako su Ivo Sanader i Ivan Šuker pričali kako ovdje nema krize. Riječi su suvišne da se opiše koliko je vrijedno vrijeme koje je već izgubljeno. Od početnog odbijanja stvarnosti, pa do dizanja ruku od bitke s krizom Sanaderove nasljednice već nakon nekoliko mjeseci mandata. Na svom tom izgubljenom vremenu ni ovih nekoliko tjedana od formiranja nove Vlade do referenduma nije zanemarivo, no sa čekanjem je konačno gotovo.

Ideje koje su dosad u općim crtama iznosili ministri su uglavnom dobre, od javnih radova za plaćanje alimentacije, preko čipiranih vreća za smeće, do megaulaganja u energetiku koja bi trebala postati izvoznom granom. Ali, njihova realizacija… O tome još ništa ne znamo, osim da će itekako ovisiti o količini novca koji će biti na raspolaganju.

Za nadati se je samo da u danima koji će uslijediti pobjedu neće izvojevati zdravi razum. On je, naime, u situacijama ovakve krize itekako u krivu, što je pokazao razvoj događaja u svijetu nakon financijskog sloma iz 2008. godine. Njegova pravila ne vrijede u svijetu ekonomije u depresiji – za izlazak iz ovakve krize nije dovoljna štednja. Štoviše, ovo je situacija u kojoj država treba – ulagati, u nove poslove, nova radna mjesta i tako nauljiti zakočenu mašinu gospodarstva. Nakon mnogo godina shvatili su to i u agencijama za kreditni rejting, pa je tako neki dan Standard&Poor’s, smanjivši rejting za devet zemalja EU, napomenuo kako same mjere štednja nisu dovoljne.

U hrvatskoj javnosti, jasno, raspoloženje je prilično drugačije. Pod utjecajem medija koji se često postavljaju kao glasnogovornici interesa krupnog kapitala i plitkog populizma, već danima se stvara atmosfera koja u jednom dijelu izdaleka podsjeća na neke od postulata tzv. antibirokratske revolucije kojom je Slobodan Milošević osvojio srpske institucije. Pa se tako “ekskluzivno” objavljuju nalazi studije iz 2008. godine koja pokazuje kako je loše organizirana i prekobrojna domaća državna uprava, pa se objavljuju komentari u kojima se moli za otkaze birokratima koji žive na našoj grbači i koji krize osjetili nisu… Istina, u državnoj upravi nije bilo smanjenja plaća, ni otpuštanja, ali je isto tako istina da se nitko na (niske) plaće u državnoj upravi, zdravstvu, školstvu, nije ni osvrtao dok su u nekim privatnim djelatnostima u ugodnim godinama iz sredine prošlog desetljeća bušte solidno debljale. Zanimljivo, nitko ovih dana ne spominje studiju koju su prije par godina napravili španjolski konzultanti u kojoj se pokazalo da je problem hrvatskog javnog sektora zapravo – manjak zaposlenih… Ono što zapravo čeka vlast u bitci za efikasnijom državnom upravom je da se ona pročisti (a ne smanji) na način da bolje radi svoj posao, što je jasno, puno teži zahvat od pukog otpuštanja dijela zaposlenih.

Ukoliko bi, međutim, u bitci za izlazak iz krize pobjedu izvojevao “zdravi razum”, putem kojeg bi se išlo u masovno stezanje kaiša, nastavak krize je praktički zagarantiran. Novi otkazi i smanjenja primanja bi dodatno smanjili kupovnu moć građana, što bi, jasno, smanjilo i prihode tvrtkama i državnom proračunu i spirala propadanja bi se veselo nastavila vrtjeti – ništa što nije već viđeno, pogotovo u posljednjih nekoliko godina.

Zato se valja nadati da je rječita, mlada Vlada, dorasla izazovu i da neće pasti pod utjecaj jeftinih populističkih trikova, koji možda mogu prodati novine (dok ih još itko može platiti), ali ne mogu izliječiti gospodarstvo. Jer, ako ne uspiju u poslu koji će od ponedjeljka, konačno, zaozbiljno krenuti, onda će nam zaludu biti i nedjeljni referendum, i Unija i pregršt lijepih, papirnatih ideja. Nastavak krize napravio bi od političke utakmice igru u kojoj pravila sve više blijede. A od toga je teško zamisliti mnogo opasnijih stvari.