Duboko je udahnuo, pa još dublje izdahnuo. Onako, kako mu je Sanja pokazivala da treba kad se želi riješiti stresa. Osjetio je kako ga preplavljuje val smirenosti kakvog nije osjetio… pa, već više od dvije godine. Pivo s bogatom pjenom koja je prijetila bijegom iz krigle, a koje mu je upravo sletjelo na stol, svakako je pomoglo.

Osvrnuo se oko sebe i sa zadovoljstvom zaključio da su dečki iz Komisije bili u pravu. U ovoj birtiji, s ekipom koja se kladi na nogometne utakmice i ovisnički lijepi poglede na ekrane na kojima se iste odigravaju, nije bilo šansi da ga netko uznemirava. “Bah, kao da bi netko ionako prepoznao hrvatskog premijera u kafiću usred Bruxellesa”, pomislio je Zoran zdvojno i liznuo malo pjene. Božanski? Da, otprilike je to mogao biti pravi pridjev – barem uzimajući u obzir prisilnu apstinenciju od piva na koju je morao pristati, jer da je “pivo loše za kolesterol” i “kvari mu image” i “nije normalan kad popije par komada zaredom”.

“Sloboda, čovječe”, pomislio je s gotovo adolescentskim zadovoljstvom dok je nagnuo kriglu i skoro fizički osjećao kako se od njega lagano odmiču brige oko BDP-a, onih muljatora u stranci, HNS-a, Jakovčića, referenduma, Glavaša, Perkovića…

Gotovo se zagrcnuo kad ju je vidio.

I kad se, sa širokim osmijehom na licu zaputila ravno za njegov stol.

– Angela, protisnuo je kroz zube ne vjerujući ni sam onome što vidi.

– Di si Zoki, kućo stara, rekla je, mašući mu u znak pozdrava njemačka premijerka i sručila se u stolicu za njegovim stolom. – Di’š pit sam, skoro će Božić. Mala, daj još dvije pive, viknula je konobarici.

Zoki je i dalje samo gledao u nevjerici. Ekipa oko njih, međutim, nije ni trznula. Gužvajući listiće u rukama buljili su u ekrane na kojima se vrtio derbi belgijske druge lige.

– O… otkud ti, ipak je kazao hrvatski premijer.

– Ma, rekla mi ekipa iz Komisije da me ovde nitko neće zarezivat ni dva posto, da mogu tu popit pivu u miru. Uf, ionako mi je već pun kufer i bankarske unije i pilanja oko toga da moramo povećat potrošnju… Kao da sam ja blesava pa da ne znam da će ostatku Unije bit bolje ako mi povećamo plaće. Ali, onda više Njemačka možda neće bit najbolja u EU, a vidio si, stari, kako ta priča valja na izborima, kazala je Angela namignuviši Hrvatu.

– Da, stvarno si rasturila, rekao je Zoki. – Kako ti ide sa socijaldemokratima u koaliciji, upitao je, čisto da ispadne pristojan.

Angela ga je pogledala, duboko udahnula i slegnula ramenima.

– Tako da sam razmišljala da sad naručim tri pive odjednom, kazala je i oboje su prasnuli u smijeh.

– Da, znam taj filing, rekao je Zoki i oboje su povukli dobar gutljaj gorkaste tekućine. “Božanstveno”, opet je pomislio Zoki.

– Gle, ako nemaš većinu, nije ni velika koalicija za bacit’, makar košta živaca. Tamo kod vas dole je non-stop neka frka, što i ti ne primiš oporbu u Vladu da te bar javno ne masiraju, pitala je njemačka premijerka.

Zoki ju je pogledao kao kad roditelji pogledaju dijete koje je upravo izvalilo neviđenu glupost.

– Jel’ znaš ti tko njih vodi u Hrvatskoj?

– Nemam pojma.

Zoki je izvadio mobitel i brzo došao do slike s koje su se smiješili predsjednik HDZ-a i njemačka premijerka.

– U, jebote. Taj?

Zoki je kimuno glavom, a Angela je slegnula ramenima.

Oboje su u sućutnoj tišini opet povukli gutljaj.

– Nego, Zorane, jel spremate vi nama išta, a?

“Tu smo”, pomislio je Hrvat. “Kako sam samo i mogao pomisliti da je sve ovo slučajno”.

– Spremamo, naravno. Evo, sad će 1. siječnja, pa ćemo riješiti i taj nalog.

– Nalog?

– Ma Perković. Ako kažu ovi moji dole, Ture i ekipa, da je vaš – eto vam ga. Ja se tu više neću petljati.

Angela ga je i dalje ispitivački fiksirala.

– Perković? Hm… To je neki gadan igrač?

– Ha, ha, ha… Dobra ti je ova. Jedan od opakijih igrača, navodno, zato su tvoji tako i zagrizli za njega. Ja se uglavnom neću petljati, kao što sam i rekao. Snalazite se kako znate s njim.

Angela je djelovala sve zabrinutije.

– Perković, Perković… Pojma nemam.

Zoki je prasnuo u smijeh i pokazao palac okrenut prema gore Njemici. Angela se isto počela smijati, mada je izgledala pomalo zbunjeno.

– Nećete nas valjda opet izraditi, upitala je Angela.

– Ma daj, šta ti je. Oko Perkovića se nećemo petljati, velim. Ako ode, snalazite se s njim.

– Da… A za koga igra taj Perković?

Milanović se skoro zagrcnuo od smijeha. “Ima duha, ta Angela”, pomislio je dok se bezuspješno pokušavao sjetiti kad ga je netko zadnji put ovoliko nasmijao. Smješkala se i njemačka premijerka.

– Nego, Zorane, mi imamo velike planove u Brazilu ovog ljeta i nekako nam je stalo da izbjegnemo Hrvate….

“Gle majstorice, kako mijenja temu u hipu”, pomislio je hrvatski premijer i ušao u analizu rasporeda utakmica na Svjetskom prvenstvu u nogometu.

Ispalo je da se Hrvatska i Njemačka ne mogu sastati prije polufinala.

– Znači, nemaš straha, bio je skroman hrvatski premijer. Sumnjam da će naši doći tako daleko.

– Da… Mene ipak, znaš, malo brine taj Perković…

– Ma daj, Angie, rekao sam ti da je to riješeno…

Nakon još malo razgovora o nogometu, vremenu i tračanju kolega iz Europskog vijeća, Angela je ustala od stola.

– Bilo mi je drago, Zoki, moram sad ići, posao mi počinje u šest sutra…

Dok je izlazila, hrvatski premijer je zovnuo još jednu pivo, razmišljajući o precijenjenosti germanske radne etike.

Angela je odmah na izlazu posegnula za unutrašnjim, dobro skrivenim džepom kaputa i izvadila minijaturni crveni mobitel, koji kao da je došao iz vremena u kojima riječ smartphone nije ni postojala.

– Dobro, vi ste stvarno hrpa nesposobnjakovića, sikatala je čim je čula dremljivo “Halo” s druge strane slušalice. – Ko im je sad taj Perković?!

– Pa…, oklijevao je glas s druge strane.

– Ma kakva ste vi Služba da mi niste u stanju pripremiti najjednostavnije stvari! Ovaj samo priča o Perkoviću! Majke mi, ej, ukinut ću vam 90 posto sredstava prije nego što kažete BND! Ko je taj Perković?! Za koga taj igra!

– Gledajte, igrao je on za mnogo ekipa… Navodno jedno vrijeme i za nas…

– Ne petljaj! Hoću izvještaj do sutra ujutro! Znaš koliko je naciji stalo do osvajanja Svjetskog prvenstva u Brazilu!

– Ovaj, ali nije P…

– Dosta! Tako ste mi prije pet godina trubili “ma kakav Srna, da nešto valja ne bi igrao u Ukrajini”! A eno još imam razglednicu “Pozdrav iz Hrvatske” na kojoj nam Srna zabija gol! Jeste vi normalni! Pa njih je četiri milijuna! A od toga ih je pet milijuna nezaposleno!! Jel’ znate što su nam napravili 1998.!!! Izvještaaaaaaj u šest ujutro!!!, već je opako urlala Angela prije nego je prekinula vezu i zabrinuto odmahujući glavom nastavila u hladnu briselsku noć. “Koji sad Perković?” i dalje je tjeskobno u sebi ponavljala zažalivši što se davno ostavila pušenja. Baš bi joj sad dobro legla jedna cigareta…

A u birtiji, Zoki se sa zadovoljstvom, napokon sam, potpuno opustio u udobnoj stolici. Ne da ovi frikovi nisu skužili njega, nisu trznuli ni na Angelu…

U tom trenutku, gadna psovka na poznatom jeziku zaparala je zrak sa susjednog stola. Ne televizoru su se neki igrači radovali, a zgužvani listić u savršenoj, očito dobro uvježbanoj paraboli, sletio je u koš u kutu sobe.

Nezadovoljnog izraza lica, čovjek se okrenuo prema Zokiju.

– E, jebaji ga. Ode listić u zadnjoj minuti… A ode i ova tvoja aždaja, a? Nego, Zoki, jarane, oće’l doć Dankinja?