No, ti argumenti, kojima se išlo rušiti prvo “radnički”, pa sad ovaj “katolički” referendum, iako u konačnici ipak promašeni, još su i sjajna roba u odnosu na ostale kojima se pokušava(lo) spriječiti izlazak na birališta. Sjetit ćete se, nije to bilo tako davno, kako je HDZ-ova Vlada na ljeto 2010. godine pokušavala obezvrijediti potpise jer nisu bili na uredno uvezenim papirima s rednim brojevima, a najsumnjivije im je bilo to što su neki ljudi potpise za referendum potpisivali izvan mjesta svog prebivališta, kao da je putovanje između gradova u Hrvatskoj krajnje sumnjiva i polulegalna djelatnost. Antigej referendum se, pak, pokušava omesti krajnje kreativnim tumačenjem (nedorečenog) Ustava, pa su neki SDP-ovci ozbiljno pokušali prodati šeksoliku foru o tome da se on referendumom ne može mijenjati, već samo dati mogućnost o tome na glasanje – saborskim zastupnicima.

Najniži i najtužniji argument kojim se, međutim, željelo i želi onemogućiti građanima referendumsko odlučivanje je – cijena. Jadranka Kosor je u svoje vrijeme izmislila kako referendum košta 170 milijuna kuna (iako su cijela dva kruga tad još friških predsjedničkih izbora održana za ukupno 45 milijuna kuna jeftinije) i kako za to treba rebalans proračuna. Danas je barem cijena realna – 47 milijuna kuna koštat će “obiteljski” referendum, ali nismo ostali pošteđeni naricanja o trošku, ovaj put iz redova SDP-a. Posljednja u nizu je bila ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, koja veli da bi bila sretnija da je taj novac podijeljen socijali.

O cijeni se plakalo i prije pola godine, kad su trn u oku, pogotovo onima koji danas ne mogu dočekati da se iziđe na referendum, bili europski izbori. Pa se po naslovnicama kočilo kako je Vlada rastrošna jer će zdrobiti 84 milijuna kuna, umjesto da lijepo spoji (potpuno nespojive) lokalne i euro izbore i uštedi lovu.

Zoran Milanović tad je rekao kako demokracija, jednostavno, košta i kako taj novac ionako neće biti potrošen u klasičnom smislu, jer će se u obliku naknada članova biračkim odborima ionako zadržati u hrvatskom gospodarstvu i indirektno vratiti u proračun. Iako premijer dosad nije koristio jeftini argument o preskupom izlasku na birališta, bilo bi dobro da nešto slično gore navedenom ponovi i kad je u pitanju prosinački referendum. Makar tek toliko da objasni svojima, jer je očito da im objašnjenje iz travnja o tome da demokracija košta nije bilo dovoljno.

E sad: činjenica je da je referendum u suštini diskriminacijski i da želi čeličnim vratima onemogućiti jednoj društvenoj manjini pristup braku. Međutim, činjenica je da Ustavni sud nije osporio ustavnost pitanja i da su svi zakonski uvjeti za njegovo održavanje ispunjeni. I tu nema mjesta prevari ni naknadnom naricanju o cijeni: ako je ministrici Opačić (i mnogim drugim SDP-ovcima) stalo da 47 milijuna kuna ode socijali, imali su pune dvije godine da u koaliciji i javno inzistiraju na uređenju nedovoljno nedefiniranih pravila oko referenduma. Zakasnili su, tako da je ovih 47 milijuna kuna zapravo 47 milijuna razloga za njihovu šutnju. No, ta cijena nije ni velika ako se ustavnim promjenama koje su u tijeku urediti propise tako da se nikad više ni izbliza ne može dogoditi da većina referendumom udara na prava manjine.

I da, Milanović je prije pola godine jednostavno bio u pravu: demokracija košta. Koštat će tako i 1. prosinca. Osobno, kad tog dana pogledam u novčanik, neću smatrati da sam na gubitku. Jer, 47 milijuna kuna po glavi svakog od 3,75 milijuna birača (koliko ih je na euroizborima bilo s pravom glasa) je cca 12,5 kuna. A imati mogućnost Željki Markić i ostalim katoličkim talibanima iz tog društva poručiti: PROTIV!, jednostavno je neprocjenjivo.