Radnička davanja i režijski troškovi imaju se platiti odmah, sad i bez pogovora. Što je u redu. Ali nije u redu kad "kreatori poslova" i "motori gospodarskog razvitka" traže toliko drugačija pravila za sebe. Stoga, nek samo cvjeta tisuće ovrha. I neka, konačno, i u "slučajnoj državi" jednaki postanu bar malo manje jednakiji
Rijetko se viđa da se na jednoj običnoj priči o djelovanju državnih tijela tako plastično pokažu odnosi u društvu kao što se to dogodilo ovih dana oko takozvane akcije naplate poreznih dugova. Nema rendgena koji je tako precizno mogao snimiti klasne odnose, te relacije političke i gospodarske moći i medijske sekundaže kao opća panika koja je nastala zbog jednog, u normalnim okolnostima najnormalnijeg poteza državne administracije – naplate poreznih dugova.
U medijskoj Hrvatskoj, kako je još Ivica Račan (s pravom) imenovao crno-žuti paralelni univerzum koji sa stvarnom Hrvatskom ima tek povremeno dodirnih točaka, konstruirana je teza o iznenadnoj akciji porezne uprave, koja je odlučila utjerati ovrhama svaki porezni dug viši od dvije tisuće kuna.Zla i rastrošna država u toj priči postala je i opaka, jer, eto, u posvemašnoj političkoj bezidejnosti i nemogućnosti krpanja proračunskih minusa udara i na najslabije, one koji su joj dužni tek koju tisućicu kuna, gušeći tako poduzetničke slobode, obrtničku kreativnost i slične stvari bez kojih bi, sasvim sigurno, pola zemlje bilo u smrtonosnoj opasnosti od pothranjenosti.
U stvarnosti, međutim, radilo se o tome da jejoš početkom rujna počela stroža naplata poreznih dugova na koju se odlučila država nakon svih mogućih prilika koje su dužnicima pružene u prethodnih godinu dana. Naime, dužnici (fizičke i pravne osobe) su imali priliku u čak četiri kruga se prijaviti za reprogram duga, kako bi ga platili odjednom (bez kamata), ili na rok od nekoliko godina.
Po podacima za porezni dug fizičkih osoba, o kojima je, primjerice, Novi list pisao još krajem kolovoza, od 618 tisuća dužnika za sređivanje duga javilo se njih – pet posto. Samo pet posto! Ostali su, valjda, mislili da ih država samo poprijeko gleda i da će priča ostati na razini blefa.Dakle, da još jednom utvrdimo činjenice: od 618 tisuća fizičkih osoba, za rješavanje poreznog duga javilo se njih 31 tisuća. Preostalih 587 tisuća, više od pola milijuna, gospodo, ignorirali su četiri kruga poziva, molbi i apela da se jave državi i nekako riješe svoje neplaćene račune.
A kad su krenule odavno i višekratno najavljivane ovrhe i kad su zakucale na vrata onih s većom gospodarskom moći i boljim medijskim vezama nastala je tarapana o tome kako Linić i vlast (opet) ubijaju gospodarstvo. I to mučki i iznenada. Naravno, u stvarnosti se radilo o nečemu najavljenom još dok je ljeto bilo mlado, ali za “dosadne fakte” medijska Hrvatska nema strpljenja. Pogotovo ako joj se ne uklapaju u narativ.
U svom udaranju po državi zbog toga što, sakloni Bože, želi naplatiti vlastita potraživanja, najniže je ipak pao HRT, na čijem programu se dalo čuti (novinarsko!) iščuđavanje nad činjenicom da se ovrhama udara i na one koji nemaju preveliki porezni dug i da limit za ovrhe nije postavljen na neku krupniju cifru kuna (u stvarnosti, usput, limita nema, ma što o tome pisale novine).
Od svih na svijetu, pa baš HRT! Kuća koja je u nepune dvije i po godine (od siječnja 2010. do sredine svibnja 2012.) odvjetničkim uredima isplatila ogromnih 50,6 milijuna kuna. I to za samo jednu, jedinu svrhu: da, za rad na ovrhama.
I baš ova priča o ovrhama HRT-a dovodi do centralne ličnosti cijele javne panike podignute zato što je Linić pritisnuo dužnike: običnog hrvatskog radnika, šljakera vulgaris, koji nema drugog prihoda do svoje plaće i kojemu u poštanskom sandučiću stižu samo računi. Njega/nje su u cijeloj javnoj panici zbog “akcije ovrha” nitko, naravno, nije ni sjetio.Jer, hrvatski radnik/ca nema svoje udruge, koje će pritisnuti resornog ministra kao obrtnici Gordana Marasa da zatraži limit od deset tisuća kuna nakon kojeg se dug ne ovršava. Nema svoje medije u kojima se oglašava i koji neće propustiti priliku da udare po koleričnom ministru jer im, za razliku od svih drugih u posljednjim desetljećima, kopa po dobro uhodanom biznisu epskog kašnjenja neplaćanja vazala. Pardon, poslovnih suradnika. Nema gospodarske strukture i biznis krugove kojima je nepojmljivo da se dug državi (konačno) treba platiti i ako ne platiš da ti mogu doći doma i odnijeti televizor. Nema poluga moći kao banke koje će kamatama ucijeniti državu jer pokušava uvesti reda (i) u njihovo poslovanje. Nema ni političku stranku preko koje će ti isti krugovi pritisnuti Vladu da odustane od poreza na nekretnine, jer, iako je možda socijalno pravedan, nije u “ovom trenutku dobar za gospodarstvo”. Ne, za interes hrvatskih radnika uglavnom se “brine” hipsterska “ljevica”, koja je o stvarnom životu učila iz hrvatskih medija i knjiga iz pretprošlog stoljeća i kojoj je samopromocija jedina samorazumljiva metoda klasne borbe (usput, pompozan i odavno preživjeli izraz).
No, kako bi bilo, dragi hrvatski radniče/co, da se stvari postave samo mrvicu drugačije. Pa da, recimo, zatražite da se davanja iz vaše plaće, koja su gotovo cijela još jedna polovica od onog što vam sjedne na račun jednom mjesečno (ako imate sreće), ne plaćaju odmah, istog trena i sekunde državi?
Da poslodavci vama daju brutto plaću (skoro, dakle, dvostruko višu od one koju primate), a da vi raznorazne uplate za mirovinsko, zdravstveno i ine stvari platite, onako, tu i tamo? I da dug onda ne plaćate godinama? I da ne šljivite ni pet posto molbe države da se, kao ljudi, dogovorite da se dug nekako, ipak, jednom podmiri?Kako bi bilo da zakasnite samo mjesec-dva dana s plaćanjem troškova interneta? Struje? Rate stambenog kredita? Pretplate HRT-u?!
Naravno, ove stvari su potpuno nezamislive. Radnička davanja i režijski troškovi imaju se platiti odmah, sad i bez pogovora. Što je u redu. Ali nije u redu kad “kreatori poslova” i “motori gospodarskog razvitka” traže toliko drugačija pravila za sebe. Stoga, nek samo cvjeta tisuće ovrha. I neka, konačno, i u “slučajnoj državi” jednaki postanu bar malo manje jednakiji.
