Viviane Reding / Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Stvar se kotrljala u smjeru dogovora već neko vrijeme, no HDZ ipak očito nije bio svjestan što se sprema, pa sad, bez plana B, baulja političkom scenom poput grogiranog boksača. Valjda su se u vodećoj oporbenoj stranci jednostavno uljuljkali u prevladavajuće raspoloženje hrvatskog medijskog zdruga, koje je tjednima isijavalo tone pogrešnih informacija o cijelom slučaju
Završen je, eto, i glavni ljetnji politički hit sezone 2013. godine – spor Hrvatske i Europske komisije oko tzv. Lex Perkovića. Završen je političkim kompromisom, kako se to često i zna dogoditi kad su za stolom dva “igrača” otprilike sličnog ranga i time je definitivno i vrlo slikovito napravljena distinkcija od one Hrvatske koja je do 1. srpnja bila u poziciji pukog prihvaćanja zahtjeva EU.Kompromis je vrlo pažljivo, apotekarski odmjeren, što se dalo vrlo lako zamjetiti na samoj tiskovnoj konferenciji Viviane Reding i Orsata Miljenića, gdje je nekoliko puta ponovljeno kako će se hrvatski zakon promijeniti “brzo i bezuvjetno”, do čega je posebno stalo povjerenici EK za pravosuđe, no isto tako je nekoliko puta rečeno i da će stupiti na snagu “najkasnije do 1. siječnja”, do čega je, pak, stalo hrvatskoj strani. Također, Reding je, odgovarajući na novinarsko pitanje o ćirilici u Vukovaru, s ne pretjerano sretnim izrazom na licu, pročitala pažljivo složene rečenice potpore Vladinih napora na uvođenju dvojezičnosti u tom gradu.I to je to – Hrvatska je zasluženo dobila “po nosu” jer je zakon oko europskog uhidbenog naloga šlampavo promijenila suprotno pravnoj stečevini Unije, ali je i Reding ipak morala napraviti značajan korak unatrag (sjeća li se još netko njenih rečenica da se zakon može promijeniti u tri dana?), obzirom da se Zagreb odbio bezuvjetno povinovati njenom nimalo diplomatskom diskursu, u kojem je bilo i zaštite komunističkih zločinaca i sličnih hiperbola.Cijela priča je već desetak dana išla upravo prema tom, kompromisnom rješenju. Naime, nakon pokretanja procedure za mjere protiv Hrvatske po članku 39. hrvatskog pristupnog ugovora, izostala je jedinstvena reakcija zemalja Unije protiv Hrvatske, štoviše, šef druge najjače stranačke frakcije u europskom parlamentu, Hannes Swoboda, je potez Reding otvoreno nazvao “brzopletim”, a i s drugih strana su stizali pozivi za kompromisnim dogovorom, kojim bi se izbjegla procedura sankcija. Kako je EK čekala (savjetodavna) pismena očitovanja zemalja članica, počelo se sve više špekulirati i o tome da ni ona neće biti jedinstvena, a zasad se doznalo da je poslano tek ono iz Mađarske. Koja se jasno zauzela – protiv sankcija Hrvatskoj.Dakle, stvar se kotrljala u smjeru dogovora već neko vrijeme. HDZ ipak očito nije bio svjestan što se sprema, pa sad, bez plana B, baulja političkom scenom poput grogiranog boksača. Kako im se dogodilo da se propuste pripremiti na rasplet iz Bruxellesa, prilična je enigma.Ili možda ipak i nije. Možda su se u vodećoj oporbenoj stranci jednostavno uljuljkali u prevladavajuće raspoloženje hrvatskog medijskog zdruga, koje je tjednima isijavalo tone pogrešnih informacija o cijelom slučaju i, shodno tome, potpuno pogrešnih procjena raspleta. I sad jednako baulja poput HDZ-a, držeći se za slamku koja veli da “Europi” neće biti dovoljno da se iz “Lex Perkovića” izbaci samo 2002. godina (sa čime se ne slaže čak ni HDZ-ov europarlamentarac Davor Stier, koji je ipak dobro upoznat sa cijelom pričom i koji je potvrdio da je u hrvatskom “lexu” ipak sporna bila samo godina do koje nisu vrijedili europski uhidbeni nalozi). U čemu je, dovraga, problem s domaćim medijima da su, opet, toliko promašili “ceo fudbal”, nije pitanje na koje se može dati jednosložan odgovor. Da, naravno, radi se, između ostalog o poslovičnoj površnosti (neka digne ruku tko je pročitao sporni zakon). Radi se i o političkoj pristranosti, koja bučno utišava glas činjenica, kao i o gotovo iracionalnoj mržnji protiv Zorana Milanovića koji često u svojim javnim istupima ne želi koristiti kočnicu (ni kad bi trebao). Radi se, međutim, prije svega, o tome da domaća javnost uopće još nije shvatila što se dogodilo 1. srpnja.Hrvatska je članica Europske unije. Nije više zemlja koja je u procesu pristupanja. Sukobi s Europskom komisijom nisu više kraj svijeta, jer “Balkanci ne prihvaćaju europske standarde”, nego običan dan u uredu. Evo, naprimjer: Belgija, Cipar i Poljska. To su zemlje koje je EK u četvrtak prijavila Sudu EU zbog kršenja europske pravne stečevine, dakle, nešto što je potpuno usporedivo s pokretanjem članka 39. iz hrvatskog pristupnog ugovora. Dalje, za čak 21 zemlju Unije EK je dala “reasoned opinion”, dakle mišljenje o neusklađenosti njihovih propisa s europskom pravnom stečevinom, što je posljednji korak prije tužbe sudu. A sve ovo je samo dio mjesečnog paketa mjera EK za zaštitu pravne stečevine Unije. Mjesečnog!!!Trebat će, ipak, još neko vrijeme da domaća javnost prihvati da Hrvatskoj neće pasti “nebo na glavu”, uđe li opet u klinč s Europskom komisijom. Hrvatska je, valja opet ponoviti, “za stolom”. Ne više samo “na njemu”.A sad, kad je ova priča završena, valja za tim stolom nešto i napraviti. Stoga je dobro da je Milanović najavio kako će nastaviti inzistirati na tome da se 2002. godina izbaci kao mogućnost za izuzetak od primjene Europskog uhidbenog naloga za sve članice EU, ne samo one koje su u Uniju ušle u ovom stoljeću.Ili, kako je to Reding poručila Miljeniću (uz zrno cinizma koje očito pokazuje kako joj se “popeo na glavu”) na početku zajedničke tiskovne konferencije u srijedu: “Znajući vas, bit će vrlo aktivan igrač u stvaranju zajedničkog pravosudnog sustava u Europi temeljenog na zajedničkom povjerenju i poštivanju zajednički dogovorenih pravila”.Aktivan igrač. Važne su to dvije riječi.
