Nisam siguran kad je sve to počelo.

Ali jedno od prvih sjećanja vezanih za međunarodni nogomet zabrinuto je lice mog starog i fatalizam u očima: “Sinko, to su ti Nijemci, oni uvijek igraju do kraja”. Nema ni teoretskih šansi da bi se mogao sjetiti koja je prva utakmica na kojoj sam kao klinjo s jednoznamenkastim brojem godina čuo te riječi, ali znam da sam je slušao redovno.

 I kao po nekom vražjem pravilu, na ekranima su se redali događaji koji su potvrđivali svako slovo: razni Nijemci su grizli sve više kako bi se utakmice bližile kraju, a protivnici bi padali; buljuci domaćih i svjetskih klubova, razne reprezentacije u završnicama europskih i svjetskih prvenstava.

Taj iskonski sportski strah od njemačke upornosti vjerojatno je najčvršće ukorijenjen u bolnoj lekciji koju je reprezentacija (tad) Zapadne Njemačke očitala reprezentaciji Jugoslavije u polufinalu Europskog prvenstva 1976. godine. Usred Beograda Jugoslavija je do same završnice vodila 2:0, samo da bi u povijesne knjige ušao poraz od 2:4 (nakon produžetaka). A na stolu je bilo, dakle, finale Europskog prvenstva.

Ali, ne nisam siguran ni je li to bio početak.

Znam, međutim, prokleto dobro znam trenutak kad je završilo.

Te 1996. godine germanska je upornost uz bezobrazan poguranac skandinavskog dijeljenja pravde izbacila s četvrtfinala Eura vjerojatno najjaču reprezentaciju Hrvatske ikad. I dok je Old Trafford tugovao, strahopoštovanje prema nepobjedivim nadljudima u bijelim dresovima prelazilo je u bijes.

I tu je bio kraj.

Čak i najopreznijima u Svemiru postalo je jasno da se nešto veliko pomaknulo kad je, u završnici četvrtfinala svjetskog prvenstva, dvije godine kasnije, Hrvatska Njemačkoj podarila (još) dva komada (uz ovaj put poštenog skandinanvskog dijelitelja pravde). Strah od klasičnog i toliko puta viđenog njemačkog udara u završnici brzo se prelio u razuzdano slavlje po svim gradovima i selima male zemlje za velike sportske rezultate.

Nogometna panzer divizija se još jednom (2008. godine) susrela s Hrvatskom na velikim natjecanjima, opet kao jedan od prvih favorita. I prošla je sjajno. Rezultatski. Jer je poraz od 2:1 božja milost za nemoć koju su prikazali. Ovaj put gotovo nitko nije očekivao udar u završnici – iako je Hrvatska vodila 2:0, a Njemačka uspjela smanjiti. Nikoga nije bilo strah od preokreta, ni od germanske upornosti…

Na klupskom planu, jasno, priča je neusporediva. Siromašni domaći klubovi u usporedbi s bundesligašima nikad nisu mogli ni imati ravnopravan kontekst. To su jednostavno dva svijeta. Ali…

Psihologija je gadna stvar.

Da, priča o dvoboju Rijeke i Stuttgarta imala je poznati scenarij. Prva utakmica i 2:0 tri minute prije kraja izgledale su kao sigurna oklada za ulazak u europsku jesen. Ali, onda se dogodilo ono što se “našima uvijek događa”. Gol i obećavajući rezultat odjednom se pretvorio u presudu.

U revanšu slično: vodstvo, pa brzo izjednačenje i onda sjajno drugo poluvrijeme. No, pred kraj; autogol. Film kao da je imao poznati, stari naslov: Nijemci se vraćaju, Hrvati se slamaju. Možda su se stariji među nama i iskreno bojali vrteći u glavi puste slične scene iz povijesti. No, nakon Manchestera, Lyona i Klagenfurta, teško je, gotovo nemoguće, bilo u korneru za Stuttgart u zadnjoj minuti sudačke nadoknade vidjeti presudu. Ne, pa igramo protiv Nijemaca! Korner je, zapravo, prilika za kontru.