Jedno vrijeme je stvarno bilo zabavno, na momente i urnebesno, slušati kako HDZ kreira svoj gospodarski program kojim se kani vratiti na vlast. Osim klasičnih priča o aktiviranju resursa, spajanju poljoprivrede i turizma, očuvanju nacionalnog bogatstva i ostalih frazeturina koje je svaki političar koji drži do sebe (bez obzira na stranačku pripadnost), izgovorio bar petsto tisuća (milijuna) puta i lovljenja Karmarka i njegovih kolega u protivljenju stvarima koje su sami podržavali dok su sjedili u Vladi (prodaja HPB-a i Croatia osiguranja, monetizacija autocesta…), stvari su povremeno bile doista takve da čovjeka iskreno razvesele.

Evo, recimo, kad obećavaju kako će dovršiti Pelješki most u najkraćem roku čim dođu na vlast. A razni njihove premijeri su radove na istom otvarali tri puta. Ili četiri. Pred izbore, jasno. O SF ludoriji o gradnji podvodnih tunela do otoka gotovo da ne treba trošiti riječi – kad čovjek pomisli da je čuo najluđe stvari na svijetu, onda ga iznenadi usputna crtica o tome da u stranci nisu odustali od istih, štoviše da navodno kane formirati i radnu skupinu za pripremu tog “projekta”.

Međutim, iako je dolazak HDZ-a na vlast danas tek teoretska mogućnost smještena u dalju budućnost (i to s anketnim vjetrom u prsa), jedna od ključnih ideja koja dolazi od jednog od kreatora gospodarske strategije najjače oporbene stranke šalje ledene iglice niz kičmu, uz snažan “deja vu” osjećaj.

Ne, ovdje se ne radi o ponavljanju nekih od obrazaca vladanja HDZ-a u iz devedesetih ili iz Sanaderovih godina. Radi se o nečemu potencijalno opasnijem i od tranzicijske privatizacije i korupcijskog isisavanja Hrvatske. Radi se o – racionalnom ponašanju.

Naime, Njavro predlaže da se rashodi državnog proračuna smanje za oko 18 milijardi kuna. Kako je za ovu godinu rashodovna strana državnog proračuna 124,5 milijardi kuna, jasno je da se radi o izuzetno ozbiljnom smanjenju. Kad bi, kojim nevjerojatnim čudom HDZ najesen došao na vlast i Njavro uspio provesti svoju nakanu, Hrvatska bi spektakularno, i izuzetno brzo, doživjela potpuni gospodarski slom.

I tu negdje dolazimo do deja vu efekta – upravo to, radikalno smanjenje troškova, recept je koji se prepisivao tipski, svjetskom gospodarstvu pogođenom najvećom u zadnjih sedamdesetak godina – ovoj koju mi, Europljani, još živimo. U ovakvoj vrsti gospodarske krize, ukazivali su mnogi svjetski ekonomisti još na njenom početku, nije pametno ponašati se racionalno. Odnosno, onako kako nalaže zdrav razum – da se smanjuju troškovi kako bi se “mogli pokriti onoliko koliko je pokrivač dug”. Jer, smanjenje troškova – u stvarnom životu jedne države to znači otkaze i smanjenja plaća – znači opći pad potrošnje, i sukladno tome, gospodarske aktivnosti. Odnosno, daljnje skraćenje pokrivača. Ako su političari dovoljno tvrdoglavi da ne priznaju početnu pogrešku – priča se ponavlja i jedini rast koji gospodarstvo bilježi je onaj na Zavodu za zapošljavanje.

Nakon nekoliko bolnih godina krize u Europi, izgleda da su konačni i njeni lideri shvatili da štednja, ipak, nije vrlina. Barem ne sad. Pa se, sve češće, naglašava i potreba za aktivnim mjerama rasta, dok štednju jako, jako tiho spominju i njeni nekad najveći zagovornici. Kako se politika (presporo) mijenja, čini se da EU pomalo kreće ka izlasku iz krize (vukući za sobom i sićušnu Hrvatsku, čija Vlada, srećom, nije poslušala zov “zdravog razuma” i krenula s brutalnom štednjom početkom prošle godine). 

No, eto, HDZ-ov gospodarski mag hrabro izlazi u javnost s brojkom koja itekako podsjeća na najtvrđe konzervativne stavove iz 2008. i 2009. godine, koje je napustio čak i MMF, pa jasno govori i kako će se određena socijalna prava morati smanjivati ili zamrzavati.

Postanu li Njavrine makroekonomske ideje doista okosnica gospodarskog programa stranke, teško je odoljeti davnoj Račanovoj ocjeni o HDZ-u kao stranci opasnih namjera. Čak – vrlo opasnih namjera.No, taman kad se čovjek krene zabrinjavati, pogled mu padne na naslov razgovora: “S HDZ-om rasprodaja države neće proći”.

Život je nekad stvarno zabavan…