Hrvatska je konačno počela doista postajati članicom Europske unije i polagano (bolji bi izraz možda bio bolno sporo) osvješćivati o čemu se tu zapravo radi.

Naime, dosad je priča išla prilično pravocrtno, “pregovori” s EU su se uglavnom odvijali na način da se Hrvatska morala prilagoditi svim pravillima tog elitnog međudržavnog kluba i tu je moglo biti vrlo malo prigovora. Tu i tamo se mogla izboriti koja iznimka, odgoda, prijelazno razdoblje, ali nad glavom je uvijek visio mač potencijalnog veta na ovu ili onu stepenicu pristupnog procesa, što je tako često i u duhu vrhunskog fair-playa (sarkazam alert!) koristila Slovenija. Uostalom, ni nesretni prošek nismo mogli zaštiti pred ulazak jer nam je sugerirano da nam ne treba još i front s Italijom.

Sad su, međutim, karte malo drugačije podijeljene. Sad, recimo, Europska komisija u odgovoru talijanskim europarlamentarcima ne zatvara vrata mogućoj zaštiti i hrvatskog desertnog vina, a Talijani više zbog toga ne mogu blokirati hrvatski ulazak u EU. Hoće li se u Uniji naposlijeku piti i prošek i prosecco, pitanje je koje bi moglo rješavati europsko pravosuđe i na koje nećemo tako skoro dobiti odgovor, no jasno je koliko su se pravila igre promijenila preko noći: tamo gdje nam je ulaz bio zatvoren, a put do njega prepriječen barikadom s bodljikavom žicom, sad nas čekaju samo odškrinuta vrata.

U jednom sličnom primjeru, odškrinuta vrata su se već i otvorila. Naime, hrvatski kandidati za Europski revizorski sud, Neven Mates, dobio je od Europskog parlamenta odbijenicu. Radi li se o političkom nadigravanju pučana i socijaldemokrata na euro razini, je li se Mates europarlamentarcima učinio nedovoljno stručnim, ili im se nije dopao njegov styling, nije toliko bitno. Odbijen je. Da se nešto slično dogodilo koju godinu prije, mogli bi samo slegnuti ramenima, jer je, eto, “Bruxelles” tako odlučio (ovdje se, jasno, radi samo o hipotetičkom primjeru, jer naravno da Hrvatska nije mogla imati kandidata za Europski revizorski sud dok nije ušla u EU). Ali, “Bruxelles” je zeznut pojam. I, na užas domaće medijske stvarnosti sklone “klikabilnim” simplifikacijama, prilično složena igračka.

Naime, Europski parlament u slučaju imenovanja članova revizorskog suda ima tek savjetodavnu funkciju. O imenovanju, zapravo, odlučuje Vijeće Europske unije (koje čine ministri zemalja članica iz određenog resora). Kako Mates nakon savjetodavnog crvenog kartona nije odustao, a od njega nije odustala ni hrvatska Vlada kao predlagatelj, Vijeće EU je, razmotrivši i savjet europarlamenta, Matesa ipak imenovala novim članom Revizorskog suda.

E sad je nastao grom i pakao na domaćem terenu: radi li se o pobjedi ili inaćenju Vlade prema “Bruxellesu” (trebat će ipak neko vrijeme da se slegne saznanje da je to malo složeniji pojam)? Za HDZ je sve jasno: kako je odbijenica za Matesa bila poraz Vlade, tako je i izglasavanje Matesa poraz Vlade. Da je Vlada, kojim slučajem, od njega nakon parlamentarnog palca dolje odustala, e onda bi to isto bio poraz Vlade, jer bi time sagnula pleća pod diktatom “Bruxellesa”. Ovako, radi se o “forsiranju konflikta” (Jandroković).

Da je, kojim slučajem, na vlasti HDZ, aktualni rasplet bi svakako bio slavljen kao pobjeda suverenističke politike jedine stranke koja zna obraniti državne interese i nacionalni ponos.

A zapravo, radi se samo o tome da su se pravila igre promijenila. Hrvatska politika je jednostavno procijenila da je Mates kandidat od kojeg ne treba odustajati i ta procjena se pokazala ispravnom. Vijeće EU ne donosi odluke baš pod pritiskom patuljastih članica; da bi neka odluka prošla, ona treba dobiti, ako se radi o prijedlogu države kao u ovom slučaju, dvotrećinsku većinu od 28 zemalja članica, te 74 posto glasova na koje svaka zemlja unutar Vijeća EU ima pravo (Hrvatska ima pravo na sedam od ukupno 352 glasa, a ako vam se ovaj način glasanja čini kompliciranim, može i još – postoji opcija da se gleda i stoje li iza neke odluke države koje imaju preko 62 posto stanovništva Unije).

Dakle, Mates je morao proći solidno sito i očito je da je Vijeće EU dosta čvrsto stalo iza njega.

E sad – koji je “Bruxelles” pravi, da li onaj koji je Matesa diskvalificirao, ili ovaj koji ga je dosta čvrsto podržao (službeni rezultati glasanja na Vijeću EU nisu objavljeni) – to je pakao za domaće medije i političku scenu u kojem će plivati još neko (duže) vrijeme dok se zapravo do kraja ne slegnu sve posljedice činjenice da je Hrvatska sad konačno “za stolom”, a ne “na stolu”.

Priča o tome da s institucijama Unije nije dobro izazivati sukobe jednako je šuplja kao i onaj narativ koji govori o tome da se političari u Saboru “samo svađaju”. To im je, jednostavno, u opisu radnog mjesta.

U slučaju političkog života u EU radi se o tome da je jednostavno potrebno politički procijeniti što je ostvarivo. Krotkost kao vrlina u tom kontekstu drži vodu kao i “zaštita interesa Hrvatske u europarlamentu”, čega su bila puna usta izabranim hrvatskim eurozastupnicima, pogotovo onima s liste desnice. U stvarnosti, eto, i to se pokazalao ovih dana, Ruža Tomašić u svom stranačkom klubu ima sljedeći dogovor: kad se ne radi o Hrvatskoj, onda glasa kako joj tamo kažu (pa je tako glasala protiv rezolucije koja oštro osuđuje američko špijuniranje EU i traži hitna objašnjenja SAD-a).

Ali, na kojem se to glasanju u europskom parlamentu nakon prvog srpnja, zaboga, ne radi o Hrvatskoj?!