Da će potpuno srozavanje medijskih standarda i medija u Hrvatskoj kakvoj svjedočimo posljednjih nekoliko godina izazvati ozbiljne društvene posljedice bilo je posve očito. No, nevjerojatna sprega pogrešnih i površnih informacija i političkih zbivanja koja se upravo odvija je zapanjujuća.

U samo nekoliko dana, dakle, domaći mediji proizveli su nekoliko potpuno neistinitih informacija, koje su, potom, kroz pitanja (i odgovore!) relevantnih političkih struktura, prvenstveno oporbenih, pretvorili u političke teme tjedna. Redom: promjena stava vlasti prema gradnji Pelješkog mosta, izlazak Srbije iz recesije, nabavka mobitela za državne službenike za 40 milijuna kuna. Sve tri stvari komentirao je, između ostalih, šef HDZ-a Tomislav Karamarko i sve tri su izazvale gomilu negodovanja mase (“novinara” domaćih klasičnih i internetskih medija, te građana na društvenim mrežama).

I sve tri su potpuno neistinite.

Idemo redom: odluku o tome da se za Pelješki most pokušaju ishoditi europski novci ova vlast je donijela na samom početku svog mandata. O tome je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić govorila još na sjednici Vlade na kojoj je donesena odluka da se (fantomsko) gradilište mosta zatvori (usput, HDZ ga je otvarao – triput, svaki put pred izbore). Dakle, priča o tome da Kukuriku vlast pokušava od EU dobiti novac za Pelješki most je objavljena još u travnju – 2012. godine (http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Milanovic-Nema-gradilista-za-Peljeski-most-dok-se-ne-osigura-novac). I to na sjednici Vlade, javno. Nakon toga ponovljena je na desetke puta.

Bez obzira na to, buljuci “novinara” su ovog tjedna (dakle, mjesec je svibanj, a godina 2013.), nakon curenja prvih informacija o tome da bi EU, možda, Most mogla smatrati najboljim rješenjem (i zato platiti 85 posto troškova njegove gradnje) gonili po Hrvatskoj oporbene političare s pitanjem da komentiraju promjenu stava Vlade oko gradnje Pelješkog mosta. “Zamislite kad njima Europska unija mora reći: …ali morate, to je dobro! I EU shvaća da je izgradnja tog mosta dobra za Hrvatsku, ali i za njih. Ova vlada to ne shvaća”, odgovor je Tomislava Karamarka i HDZ-a.

Samo to – samo taj politički banditizam, da šef stranke koja je na “gradnju” mosta već ulupala gadne novce i koja je “gradilište” triput otvorila u predizbornoj kampanju, uopće na toj priči pokušava poentirati dovoljno je neukusno. Kad “čuvari javnosti”, pritom, nemaju pojma da je i njihovo pitanje i njegov odgovor jednostavno jeftina laž – onda je stvar toksična.

No, Pelješac je bio samo početak. Uskoro je Srbija izašla iz recesije. Nakon prošlogodišnjeg pada BDP-a, prvi kvartal 2013. donio je toj zemlji plus od 1,9 posto, što je tamošnje ministarstvo financija i privrede ponukalo da priopći kako su izašli iz recesije. Hrvatskim medijima više nije trebalo, “priča” o tome kako je “eto, i Srbija izašla iz recesije, a mi…” dobila je odmah početne stranice portala i veliki novinski prostor i TV-minutažu. Karamarko? Nije mogao doći sebi od čuđenja. Kako je u kampanji za lokalne izbore, praktički je svaki dan iz drugog grada ponavljao slično onome što je rekao u Prelogu: “Čuli smo da je Srbija izašla iz recesije, a Hrvatska, koja ima veće potencijale, tradiciju i proizvodnju ne da stagnira nego rapidno propada. To je dokaz nesposobnosti Vlade da iskoristi najbolji potencijal kojeg imamo, a to su ljudi”.

Stvarnost je, naravno, nešto drukčija. Srbija, naime, nije izišla iz recesije. Izlaskom iz recesije smatra se pozitivan rast BDP-a u dva tromjesečja zaredom. Dva. Ne jedan. To su domaći mediji, gotovo jedinstveno, potpuno ignorirali. Predobra je bila priča da bi ju se kvarilo s tamo nekim, da prostite, činjenicama. Srpski analitičari, jasno, nisu nimalo bili impresionirani pričom o “izlasku iz recesije” (http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/260013/Tek-ce-se-vidjeti-je-li-Srbija-izasla-iz-recesije.html). Ne treba, međutim, ni pričati o tome da je stanje u Srbiji nemjerljivo lošije nego u Hrvatskoj: od prosječnih plaća do nezaposlenosti. Bilo kakve usporede dvije zemlje su potpuno suvišne – toliko je, naime, bolje sa zapadne strane Dunava. No, koga to briga kad imaju “dobar” naslov (mediji) ili “dobru” priliku za udar na vlast (HDZ).

Vrhunac medijskog populizma i besramnosti lidera najjače oporbene stranke ipak je bila čuvena priča o “kupovini mobitela” za državne dužnosnike za 40 milijuna kuna. Radi se o beskrajno jasnoj stvari – država provodi objedinjenu javnu nabavu za usluge mobilne komunikacije nakon što im je istekao dvogodišnji ugovor. Praksa je to koju je uvela Vlada Jadranke Kosor i tako uštedjela državi desetke milijuna kuna jer su se dotad mobilne usluge za državu kupovale odvojeno i po znatno većoj ukupnoj cijeni. Dakle – mobilne usluge: prije svega trošak razgovora i prijenosa podataka. Uređaji na takve ugovore dođu gotovo besplatno. Medijska i javna scena, međutim, ne prestaju se tresti od psovki jer, eto, “oni sebi kupuju mobitele, a kriza je”. Plitkost tih teza sramotno je i pokušati secirati. 

Međutim, eto opet Karamarka.  ”Očito Vlada ima novca na bacanje, pa onda ulazi u takve projekte, u svom stilu. Ocijenite sami, neka ocijene hrvatski građani. Srbija se izvukla iz recesije, a pogledajte što se kod nas događa. Oni imaju ovakve sumanute troškove”, kazao je predsjednik HDZ-a. Kad je Vlada u kojoj je on sjedio prije dvije godine objavljivala isti natječaj, samo za još sedam milijuna kuna više procijenjenju vrijednost nabave, Karamarko, jasno, nije spominjao “sumanute troškove”.

Možda su mu ovi sumanuto niski?

Najgore od svega što su se svi ovi zastrašujući medijski promašaji i njihova razarujuća povezanost s dnevno-političkim zbivanjima dogodilo u samo nekoliko – dana. Spirala praznine se, dakle, ubrzava.

A Karamarko? Teško je reći što bi bilo gore: da svjesno manipulira, ili da ni on, nesretnik, jednostavno ne zna što se doista događa. Posljedice obje mogućnosti jednako su fatalne.

Kako se stvari razvijaju, veliko je pitanje hoće li na kraju priče ikog biti da to i – zabilježi.