Narativa nikad nije složena, ni neočekivana. Nevjerojatno je, zapravo, s kolikom, gotovo zakonomjernom izvjesnošću se može računati na to da će se pojaviti; s kolikom strašću će nacija zakopana u ekonomske nepogode uperiti prstom u prvog prikladnog krivca. Jednom će to biti Židovi, drugi put Srbi, treći strani doseljenici… U Hrvatskoj danas, međutim, “uobičajenih sumnjivaca” jednostavno nema dovoljno, niti su dovoljno društveno moćni da bi priča bila uvjerljiva, pa je prst koji ukazuje na krivca morao biti barem malo kreativniji: za stanje u zemlji krivi su – zli političari. S tim da ovo “zli” nije karakterna osobina pojedinih, već opći opis svih koji se bave politikom, te same demokratske politike kao takve. Dakle, sve bi u ovoj zemlji bilo sjajno da je zli političari nisu upropastili.

Kao i svaka priča o žrtvenom janjetu i ova je zavodljiva, potpuno promašena, opasna i za cijelu društvenu strukuru izuzetno maligna.

Okrivljavanje (svih) političara za lošu gospodarsku situaciju u zemlji nije, jasno, jedina priča o pronalaženju krivaca za to što nam ne ide dobro. Naime, politička koncepcija Ruže Tomašić i cijele ekstremne desne političke scene (a u koju dobrim dijelom pripada i današnji, Karamarkov HDZ) se tek počela razvijati oko priče o “gostima” i “onima za koje se hrvatske kćeri ne bi trebale udavati”. Ovaj dobro poznati ksenofobni koncept će se, nema nikakve sumnje, dodatno dorađivati u godinama koje slijede. Štoviše, vjerojatno će se i kombinirati s osudom dosad prevladavajuće politike, personificirane u “ljevim skretanjima” bivših lidera bivše najjače hrvatske stranke, HDZ-a, Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Od ovih zanovijetanja ultradesničara (u koje, valja ponoviti, treba pribrajati i HDZ, koji s istima rado surađuje), međutim, ipak je opasnije sveopće p(r)okazivanje političara i politike kao razloga za hrvatski krah. Ta (promašena) priča ima nuklearni potencijal.

Prvo: kraha nema. Hrvatska je danas u teškom gospodarskom stanju i u petoj godini krize (kao i najveći dio ostatka Europe). No, Hrvatska je danas i zemlja koja je ispunila svoja dva najveća strateška cilja: samostalnost i ulazak u euroatlantske integracije. Hrvatska je danas, koliko god to nevjerojatno moglo izgledati, zemlja iz koje se manje želi pobjeći nego prije 15-ak godina. Krajem 1999. godine je, naime, po relevantnim sociološkim istraživanjima, otići izvan Hrvatske htjelo 61 posto mladih. Danas ih – ostati – želi 70 posto.

Hrvatska je, nadalje, devedesetih, nemojmo se lagati, bila tamni balkanski vilajet, premrežen ratnim zločincima, njihovim zaštitnicima i “vještim poduzetnicima” koji su preko noći postajali tranzicijski milijunaši, a na mikro planu je ekonomski prosperirao onaj koji se “bolje snašao”.

Danas svaki račun za kavu ima zasebnu šifru porezne uprave.

Uostalom, da bi se vidjelo kolika je razlika između Hrvatske nekad i Hrvatske danas ne treba se mnogo osvrtati, tek baciti mali pogled na istok; prema Srbiji. Ili BiH, svejedno.

Tu očitu promjenu Hrvatske u značajno bolju zemlju nije ostvario duh sveti, ni združene transcendentalne egzistencije lijevih, desnih i centralnih kritičara svega postojećeg. Ostvarile su je hrvatski političari (uz “malu” pomoć Europske Unije). Da, i Ivo Sanader, također.

Pokret kojim se politika i političari u ovoj zemlji označavaju krivcima za svekoliko krizno stanje ima još nekoliko ključnih obilježja: odraz je, kao i svaka priča o raznorodnim “krivcima”, izrazite intelektualne lijenosti. Jednostavne društvene formule (i medijske forme, kad smo već kod toga) uvijek su bile popaljive, ali svijet, je, ipak, nešto složenije mjesto. Pogotovo danas, u doba globalizacije ekonomije, politike i komunikacija.

Nadalje, priča o “zlim političarima” ide pod ruku s delegitimacijom cijelog demokratskog društvenog sustava. Ide s pričom o “stručnjacima” koji nas jedini mogu spasiti, ide s pričom o potrebi za “čvrstom rukom” koja bi se mogla izdići iznad “besplodnih svađa”, ide s omiljenim demagoškom pokličem o “previsokim plaćama” političke klase. Sve te priče su dubinski besmislene: “stručnjaci” za upravljanje društvenim sustavima zovu se, naime, političari; “svađe” su krvotok demokratske rasprave, a jedina opipljiva promjena ostvarena smanjenjem plaća političara bila bi ta da bi još više potencijalnih sposobnih upravitelja društvenim tokovima završi u privatnom biznisu.

No, koliko se priča o “zloj politici i zlim političarima” primila među biračima, pokazuje najbolje postotak onih koji su se lani izjasnili na prevažnom referendumu o ulasku u EU: nešto više od 43 posto (sa sređenim biračkim popisima odaziv bi bi nešto iznad 50 posto). Dakle, demokratska utakmica ima sve manji značaj u hrvatskoj javnosti.

A povijest je prepuna slikovitih primjera zemalja koje su odabrale da ne biraju.

I lidera koji su iz toga nastali.

P.S. Činjenica da je priča o “zlim političarima” notorna glupost, ne znači da postoje “dobri političari” kao sveobuhvatna kategorija. Svijet je, valja beskrajno ponavljati, složeno mjesto. A razlikovna crta između dobrih, loših, dobronamjernih i zlih, pritom, ne prolazi linijom stranačkog razgraničenja.