U praktički prvoj sekundi nakon završetka izborne šutnje sa svih strana je počela paljba: oporba je, očito dobro unaprijed pripremljena (što je pohvalno, jer se tako i vodi politička borba), žestoko udarila po vlasti zbog odluke o travanjskim izborima za europski parlament. Vrlo brzo, istim koritom potekle su i komentatorske rečenice, jer, eto, brojka o izlaznosti se od samog početka curenja rezultata motala oko 20 posto. Što je malo. Za medijsku Hrvatsku danas više od te, jedne brojke, nije ni trebalo; euroizbori u travnju, a ne spojeni s lokalnima u svibnju ili lipnju, giljotinirani su po kratkom postupku kao promašaj, trošak i opća bruka i sramota.

Istina je, naravno (nažalost naravno), potpuno suprotna: odluka o održavanju izbora za Europski parlament u izdvojenom terminu pokazala se, unatoč svim negativno intoniranim komentarima, punim pogotkom.

Da bi se došlo do tog zaključka nije nužan neki nezamislivi intelektualni napor, niti ronjenje kroz more teško čitljivih podataka. Dosta je zamisliti kako bi prvi hrvatski izbori za zastupnike u europski parlament izgledali da su, primjerice, održani 19. svibnja, zajedno s prvim krugom lokalnih izbora.

Prvo, medijsko praćenje kampanje bi bilo doslovno nepostojeće. Javna televizija bi odradila zakonsku formu predstavljanja kandidata, po mogućnosti na svom 839. kanalu, u terminu između 23.50 i 23.58 sati. U dnevnicima bi se minutaža mjerila u sekundama i to vjerojatno jednoznamenkastim brojkama, jer u konkurenciji Keruma, Bandića, HDSSB-a, koga bi zanimali Jozo Radoš i Andrej Plenković? A doza politike, koja, je li, “ne zanima” ljude (autora ovog teksta međutim itekako zanima koji se medij u Hrvatskoj može pohvaliti s publikom od skoro 700 tisuća punoljetnih građana, koliko ih je izišlo te nedjelje na birališta – pitanje je, dakako, krajnje retoričko i još krajnije cinično), bila bi premašena izvještajima o bitkama po gradovima, koje će, ne valja sumnjati biti itekako živopisne jer se vode za kontrolu milijuna (u Zagrebu čitaj – milijardi) kuna iz gradskih proračuna.

U novinama bi bilo još gore: čak i u situaciji kad je jedina politička kampanja u zemlji bila ona za europski parlament, bilo je teško (osim u novinama na čijem portalu je objavljen ovaj blog) pronaći imalo sustavnije praćenje iste na stranicama dnevnih tiskovina koje će se, uskoro, potpomoći s najnižom mogućom stopom PDV-a.

Da su, dakle, izbori spajani s lokalnima, europski bi se odvili u gotovo potpunoj medijskoj blokadi, kao dodatak velikom svedržavnom cirkusu, negdje pri kraju rubrika i dnu stranica. Mnogi ljudi sigurno ne bi imali ni najblažeg pojma da su se održali.

Ovako su bili glavna društvena tema barem na tjedan dana.

Odaziv bi, jasno, u svibnju bio nešto veći: možda i cijelih 30-35 posto. No, što bi značio tako umjetno napuhani odaziv (evo, kad već ispunjavate listiće, dajte zaokružite nešto i na ovom plakatu, to vam je nešto za EU…)? Baš ništa.

No, zato bi imali fini cirkus pred sobom na biračkom mjestu. Od prosječnog birača tražilo bi se šest glasova: dva za EP, po jedan za županijsku i gradsku skupštinu, te još po jedan za gradonačelnika i župana. Ako je to sjajna stvar za razvoj demokracije, možemo na izborni dan udrobiti još i glasanje za parlament, te predsjednika države. Odaziv bi sigurno bio još veći.

A bilo bi i jeftinije: što je posljednji argument medijskim i političkim križarima u ratu protiv nedjeljnih izbora. Koštalo je. Osamdesettri milijuna kuna. Dakle, ne samo da mi, napaćeni građani, moramo plaćati ogromne plaće eurozastupnicima (koje im, doduše, plaća EU), već se potrošilo i na izbore.

Potrošilo, zapravo, znači dalo za naknade ljudima u biračkim odborima. Pa je tako poseban užitak slušati i čitati ovakve kritike kod onih autora koji inače nariču nad padom osobne potrošnje jer se jedino njenim povećanjem može izići iz krize.

Kad se sve zaozbiljno zbroji, ishod odluke vladajućih (uključujući i predsjednika Republike) o tome da se izbori za europarlament održe u zasebnom terminu, nesumnjivo je pozitivan. Da, odaziv je bio (očekivano) mali, ali i izbori i kandidati i Europski parlament su se izborili za svoje mjesto pod suncem u svačim opterećnoj zemlji pred ulaskom u Uniju. Za isti se izborio i novi način glasanja, jer je 70 posto odabranih preferencijskih kandidata znak da su birači itekako prihvatili novu mogućnost dodatnog glasa.

Zvuči kao vrlo dobar zalog za budući razvoj demokracije u zemlji u kojoj se ona često shvaćala kao nužno (a u posljednje vrijeme i skupo) zlo.