Sigurno uživa u ovoj situaciji. Milan Bandić. Glavni izazivač mu je čovjek koji je sve ono što on, politički, nikad nije htio predstavljati – egzemplar čovjeka iz elite, istina, cijenjen u svojoj struci, ali s ogromnim međuprostorom između sebe i, recimo, blata na Kozari boku, kroz koji Miki rado gazi u društvu građana.

Bandić je cijelu svoju, a sad je već pošteno reći i zavidnu, političku karijeru ostvario gazeći kroz blata raznih političkih “terena”, od sastanaka stranačkih organizacija u kasne popodnevne i vikend sate, pa do vječitih druženja s “običnim ljudima”, njegovim zlatnim rudnikom biračke baze, uglavnom u rubnim dijelovima glavnog grada.

A Rajko je Ostojić, istina, čovjek koji se trudi posljednjih tjedana što više razgovarati s građanima i u kontaktu uživo objasniti kako je on bolja opcija od “vječitog Milana”, no to izgleda prirodno kao što bi izgledao Milan Bandić za klavirom.

Stoga ne treba čuditi da ankete koje su se dosad pojavile obećavaju aktualnom zagrebačkom gradonačelniku komforan drugi krug i “tisućiti mandat” na čelu Zagreba. Istina, neke od brojki u njima su prilično čudne, pa tako kandidatkinja na državnoj razini najjače oporbene stranke u jednoj dobija nešto više od dva, a u drugoj nešto više od – 15 posto glasova, no razlika Bandić-Ostojić je tolika da ne bi bilo pametno da je u stožeru ministra zdravstva olako uzimaju.

A do lokalnih izbora je još samo pet tjedana. Nema sumnje da su svim političkim akterima ti izbori prebitni, uostalom, na njima se vodi borba za kontrolu najviše novca nakon onih parlamentarnih. A Zagreb; Zagreb je što se toga tiče grad-država, s budžetom o kojem drugi gradovi mogu samo sanjati. I to udruženi.

Stoga, sasvim sigurno, u centrali Ostojićeve stranke zbog Zagreba titra crveno svjetlo, koje nema puno veze sa temeljnom bojom SDP-a.

Bandić, pak, djeluje prilično relaksiran. Toliko da veli kako njemu kampanja ne treba. Jasno, toliko je puta dosad u ovih “tisuću” godina na vlasti u Zagrebu ponovio da je on u kampanji svaki dan u godini, osim onog kad je izborna šutnja, da je svakom jasno da je Mikijevo srednje ime “predizborna kampanja”, ali i da Bandić u finiš iste ulazi prilično uvjeren u – šampanjac.

A dok ga bude ispijao, svakako bi trebao nazdraviti i koju u ime svog glavnog protukandidata i njegove strategije.

Nevjerojatna je, naime, upornost kojom Ostojić i njegov tim propuštaju poentirati na pitanju ideologije Milana Bandića. Iako će se isti zaklinjati u to da je on nema (što je možda i istina, ali je u političkoj kampanji posve nebitno), činjenica je da se Bandić s nekoliko poteza posljednjih mjeseci bezrezervno svrstao na stranu tvrde, rigidne, katoličke desnice.

Riječ je o čuvenoj zabrani plakata za kazališnu predstavu, te medalji i isprici za još čuveniju Judith Reisman (jel’ ona još u Hrvatskoj?). U trenutku kad je rezervoar militantne desne retorike toliko ispražnjen, da i dovezeni uniformirani “kestenjari” novog doba ne mogu ni uznemiriti, a kamoli preplašiti vlast (u odnosu na splitsku Rivu 2001., zagrebački prosvjed zbog ćirilice u Vukovaru bio je hladna kamilica), ideološki rat se pomalo prebacuje na mirnodposki mod – dakle, sve ono čemu svjedočimo i izvan Hrvatske: priča o useljenicima, vrijednostima vjere, abortusu, gej brakovima i tome slično.

Bandićeva akcija plakat i akcija Judith su pravi primjeri zauzimanja jasne ideološke pozicije. A kako se u Zagrebu na Trgu, bez dovoženja “vlakova slobode” i sličnih balkanoidnih trikova kojima se želi lažno prikazati masovnost, ljuta gomila okupila posljednji put kad je vlast htjela ugasiti urbanu radio stanicu, prilično je očito koje su temeljne ideološke vrijednosti koje pale tamošnji politički puk.

A one ne samo da nisu zabrana umjetničkih sloboda u ime talibanskog shvaćanja slobode vjere, niti dobrodošlica postarijoj gospođi koja je propustila zadnjih pedesetak godina razvoja društva u smislu spolnog osvještenja. Štoviše, vrijednosti Zagreba su na potpunom drugom polu ideološkog spektra.

Ostojić, međutim, u tu vrstu rata, (još) ne ulazi. Umjesto teškog oklopa velikih riječi i bitke za slobodu obrazovanja i umjetničkog izražavanja, ovaj liječnik na Bandića ide pričom o tome kako se treba racionalnije koristiti gradski novac. Dakle, umjesto ideološkim kopljem, “ratnika predgrađa” pokušava srušiti – čačkalicom.