– Ma, moramo pobijediti, sam je sebi u bradu promrmljao Tomica gledajući društvo koje se okupilo za stolom. Osim Vase, koji je, jasno, sjeo odmah s njegove desne strane, u društvu su bila samo afirmirana imena domaće političke scene, ljudi koje birači prepoznaju ne samo na listi, nego i na cesti. Dube, Andrej, Davor, to su sve bili prekaljeni politički ratnici, a ne ona anonimna ekipa kod komunjara koja je lažiranim anketama pokušavala dizati sama sebi samoupouzdanje, razmišljao je Tomica ne bez zdrave doze ponosa.

– Dube, obratio se prvoj na svojoj listi za izbore za europarlament, a tko je ona ekipa koja čeka ispred vrata? Je li to Zdravka dovela neke članove s terena na slavlje?

Dubravka ga je kiselo pogledala, pa je ipak razvukla smiješak.

– Ma jeste vražji šefe, zezate vi mene, a? To su naši ostali kandidati s liste, al ne mogu svi u sobu, rekli ste samo nas nekoliko…

Tomica je pomislio kako stvarno previše radi na terenu, ali dobro, kod komunjerosa je ionako znao samo Radoša i onog Račanovog, pa je u glavi zbrojio kako su svakako u prednosti.

U sobu je ušao Gordan i manirom bivšeg ministra vanjskih poslova krenuo svima pružati ruku. Tomica je neprimjetno otpuhnuo. Ovog se htio riješiti, ali mali nikako nije htio na listu za Bruxelles.

– Pobjeđujemo, kazao je Gordan, intonacijom koja je više bila tvrdnja nego upit.

– A nego šta ćemo, jesi vidio kako sam stalno ponavljala da je ovo referendum o Milanoviću. Pa ‘ko bi dao glas tome papanu i ovim njegovima? Upropastiše nas u godinu dana, samozadovoljno je kazala Dubravka.

Gordan je otvorio usta kao da će nešto reći, ali je pogledao Tomicu i ipak začepio. Već danima ga je taj “referendum” probadao između rebara, ali kad je jednom pokušao Dubravki kazati da bi, možda, bilo pametno da se ove izbore nije baš tako predstavljalo, jer, eto, postoji makar i teoretska mogućnost da vladajući na njemu – prođu, što bi bilo malo nezgodno za HDZ, ova ga je pogledala tako da je u samo jednu stvar bio siguran: i pogledi mogu biti kazneno djelo.

Znao je da se neki u sobi slažu s njim. Andrej je hipernervozno kuckao na mobitelu, a kad je Dubravka spomenula riječ referendum, trznuo je naglo ramenima, kao kad bi, za vrijeme pregovora s EU, netko spomenuo Sloveniju…

No, više od Andreja i Dube, Gordana je brinuo Vaso. Taj stvari doznaje prije ostalih. A Vaso je nervozno lupkao prstima po stolu. U sobu je ušla glasnogovornica. Čim joj je vidio izraz lica, Gordan je znao da mora sjesti. Hitno.

– Šefe, slegnula je ramenima, četiri.

Nakon nekoliko sekundi gadne tišine, nastupilo ih je još nekoliko. Kao da se nitko nije usudio ništa pitati, ni komentirati.

– Zapravo, tri, kazala je glasnogovornica. Tri naša i Ruža.

– A komunjare, promrljao je jedva Davor.

– Sedam. Šest i Jozo.

– A oni lab… lob… ma one druge komunjare, pitao je Vaso i dalje lupkajući prstima po stolu.

– Laburisti su dobili jednog.

Tomica je šutio. Razmišljao je o anitstresnom učinku obavještajne obrade međunarodnih kriminalaca i svom starom poslu. Andrej je već bio na vratima.

– Sori, dečki, WC…

– Čestitam Andrej, ušli smo, vikala je za njim Dube, pokušavajući u glavi složiti neku priču o suradnji na hrvatskim interesima koju će prodati prvo sebi, pa novinarima.

Tomica je šutio. Uskoro su se ustali Gordan i Davor.

– Šefe, vraćamo se odmah, samo da se dogovorimo oko izjave, dobacio je Davor s vrata.

Dubravka je i dalje grozničavo razmišljala. A onda joj se u u trenutku sve razbistrilo. U sekundi je već bila na vratima.

– Šefe, oprostite, WC…

Nakon nekoliko minuta, Tomica je i dalje šutio, a Vaso lupkao prstima o stol.

– Šefe, šta ćemo? Oćemo onu priču o tome da smo ipak dobili više glasova nego zadnji put i da je ovo ionako samo uvod za lokalne izbore na kojima ćemo mi i Band… mi rasturit?

Tomica je kimuno glavom s odobravanjem.

– Može, može. Daj vidi gdje su ovi da složimo neku izjavu zajedno.

Vaso se ustao i izišao kroz vrata.

Nakon nekoliko minuta, Tomici je čekanje dosadilo. Krenuo je vidjeti gdje su svi skupa zapeli. Nije trebao puno tražiti. Svi su, zajedno s uzvanicima i novinarma, bili u sali za tiskovne konferencije. Štoviše, natisnuli su se oko govornice.

– A tu me čekaju, pomislio je Tomica gledajući svoje vjerne suradnike koji su se nestrpljivo nagomilali ispred mikrofona. A onda mu je pao mrak na oči. Među njima bila je i Ona. Jaca. Ma kvragu, pomislio je Tomica, sad ću objaviti da joj je žalba odbijena i da leti iz stranke.

– Kuda ćete gospodine, upitao ga je, stajući mu na put mrga iz zaštitarske.

– Daj mali, makni se, jer ćeš ostat bez posla sekundu prije nego bez svijesti, naoštrio se Tomica prisjećajući se trikova s treninga.

– Gospodine Karamarko, ispričavam se, ali izričito mi je rečeno da vam je zabranjen pristup govornici.

Prije nego što je u potpunosti shvatio što se događa, Tomica je krajičkom oka zapazio kako se Dube i Vaso suptilno guraju tko će Dragi za vrijeme izjave stajati sa desne strane.