Tu nema puno filozofije: radi se o čistom, jasno mjerljivom političkom uspjehu. Aktualna vlast, prije svih ministar uprave Arsen Bauk, stali su na kraj jednom od akutnih problema hrvatskog političkog sustava, prenapuhanom broju birača, na kojem su zube lomili (ili se s njim nisu uopće ni bavili) politički ešaloni raznih boja u posljednjih 10-15 godina.

Puno je bijesne tinte proliveno pokušavajući uzalud objasniti vlastima u tom razdoblju kako je mrvicu nelogično da je broj ljudi s pravom glasa veći od broja stanovnika u Hrvatskoj, obzirom da pravo glasa imaju samo stariji od 18 godina. Nije baš u skladu sa zdravim razumom bilo ni to da, u demografskoj situaciji koja se naziva “bijelom kugom”, dakle konstantnim opadanjem broja stanovnika, broj punoljentnih Hrvatica i Hrvata s dozvolom za korištenje kemijske olovke na biralištima naraste s oko 3,6 milijuna, koliko je bilo na prvim demokratskim izborima, na čak 4,5 milijuna, koliko je imalo pravo glasa u prosincu 2011. godine, na posljednjim parlamentarnim izborima. Za nešto manje od pola tog povećanja je opravdanje bilo u tome da je 400 tisuća birača u dijaspori dobilo pravo glasa kojeg (u Hrvatskoj) nisu imali početkom devedestih, no što je s ostalih pola milijuna?

Da stvar bude bizarnija, broj stanovnika u istoj zemlji u kojoj su nevjerojatno “uspijevali” birači, samo je u razdoblju između dva popisa stanovništva (2001.-2011.) smanjen za 147 tisuća, a na posljednjim izborima je, da matematiku zaokružimo do kraja, pravo glasa imalo više od 200 tisuća ljudi nego li Hrvatska ima stanovnika (dakle, svih, računajuči i nejač, mlađe i starije maloljetnike, te one koji nemaju poslovnu sposobnost, pa tako ni biračka prava).

Kako je ovakav kaos rađao i sjajnu priliku, na nekim od izbora, otkrilo se, svoj glas su “davale” i osobe koje su već godinama bile – mrtve i pokopane.

Politička klasa dugo je problem s popisima birača jednostavno ignorirala. Kad je 2005. godine izbila velika afera nakon predsjedničkih izbora, jer je nepobitno ustanovljeno da su birališta “pohodili” i duhovi, krivnja se (s pravom) svalila na birački odbor u Hercegovini, no ništa nije napravljeno na dva mnogo bitnija fronta: nije utvrđeno jesu li i koliko mrtvi “glasali” i drugdje (i na drugim, ranijim izborima), niti su popisi birača pročišćeni na način da se nekom drugom prilikom nešto slično jednostavno ne može dogoditi.

Nova afera s brojem birača izbila je u proljeće 2009. godine, kad je pred posljednje lokalne izbore u javnost procurilo da na nekim kućnim brojevima, pogotovo u mjestima koja graniče s BiH postoje privaljene stotine birača. Državno izborno povjerenstvo je i javno molilo vlast da sredi popise birača, a MUP, koji je, hvala na pitanju, tada vodio Tomislav Karamarko, obavezao se na skoru akciju. Promptnu akciju je, ujesen iste godine, u Saboru obećavala i tada još friška (i popularna!) premijerka Jadranka Kosor.

Napravljeno je – ništa.

 Hrvatska je, po popisu stanovništva te, 2011. godine, imala 4.290.612 stanovnika. Pravo glasa na izborima 4. prosinca imao je rekordni broj od 4.504.081 birača. Ukoliko bi uopće išta objašnjavali, vladajući su tad tvrdili kako je jednostavno sređivanje popisa birača “složen”, “osjetljiv” i “dugotrajan” posao.

Arsen Bauk je ministar uprave od prosinca 2011. godine. U srijedu, 3. travnja 2013. godine, objavit će broj birača s pravom glasa na izborima za europski parlament. Bit će ih, očekuje, između 3,7 i 3,8 milijuna.

 To je, dakle, čist i jasno mjerljiv politički uspjeh.

 Koji, u situaciji duboke i preduge gospodarske krize može izgledati prilično apstraktno. No, možda će biti malo konkretniji ako se uzmu u obzir dvije brojke. Dakle, na popisu birača je očito već godinama bilo 700-800 tisuća ljudi kojima tamo nije bilo mjesto.

Na najtješnjim izborima u hrvatskoj povijesti, 2007. godine, u sam osvit pada pada svjetskog gospodarstva i uspona hrvatske “Fimi medije”, HDZ kojeg je vodio Ivo Sanader pobijedio je s razlikom od 57 tisuća glasova.