"Vlada stručnjaka" - prevara nad prevarama političke demagogije

Zaleđe Jasmina Klarića

Jasmin Klarić

Foto Goran Mehkek / CROPIX

Foto Goran Mehkek / CROPIX

Stručnjaci za vođenje države svakako postoje. Upravo specijalizirani za taj posao. Zanimanje im čak ima i posebno ime. Političari



Ništa ne ide tako dobro kao prodaja magle u krizna vremena. Pogotovo političke magle. Ali ovo čim se trži na javnoj sceni u Hrvata doslovno je uvreda za zdrav razum i miljama je daleko od rafinirane stranačke magluštine, koja kroz spinove i od značenja uglavnom ispražnjene fraze pokušava prodati svoje političke parole.


Radi se o takozvanoj “vladi stručnjaka”.


Teza o nužnosti takve vlasti jedan je od većih nonsensa u političkom diskursu. Naime, za vođenje države doista su nužni stručni ljudi. Upravljanje složenim društveno-ekonomskim sustavom nije jednostavan posao i naravno da je užasno bitno da ga obavljaju osobe dorasle zadatku. U demokratskom sustavu, jasno, o tome tko je dorastao zadatku odlučuju punoljetni građani, što iziskuju kvalitete koje su prilično kompatibilne onima nužnima za upravljanje društvom. Onome tko želi voditi tako složen organizam svakako će mogućnost dobijanja biračke podrške biti jedna od glavnih kvaliteta za obavljanje tog posla.




Što nas dovodi do krajnje jednostavnog zaključka, koji se lumpenproleterijatskom demagogijom u domaćem javnom životu tako često pokušava zamagliti – stručnjaci za vođenje države svakako postoje. Upravo specijalizirani za taj posao. Zanimanje im čak ima i posebno ime.


Zovu se političari.


Stoga, priča o “vladi stručnjaka” je u najboljem slučaju najobičnije mlaćenje prazne slame. Jer, “vladu stručnjaka” već imamo. Kao i sve druge demokratske zemlje. Ona je sastavljena od ljudi koji su za to dobili mandat na izborima i koji se bave upravljanjem društvenim sustavima. Koji, su, dakle, stručnjaci u svom poslu. Politici.


U najgorem slučaju, priča o “vladi stručnjaka” je priča opasnih namjera. Pokušaj da se davanje političkog suvereniteta uzme biračima i da izdvojenom autoritetu. To se, pak, onda, zove diktatura. Koja može, ali i ne mora biti prosvijećena. Ali je svakako – diktatura. Ako se netko već za tako nešto zalaže, bilo bi lijepo da stvari nazove pravim imenom.Sve ovo ne znači da neki znanstvenik, recimo, ne može postati dobar ministar znanosti. U demokratskom društvu svatko može postati dobar (ili loš) ministar znanosti. No, da bi bio uspješan, mnogo je važnije da zna komunicirati sa suradnicima, postizati kompromise s kolegama, predstavljati javnosti svoje projekte, ili poznavati zakonodavni okvir svoje zemlje, nego da je najveći svjetski autoritet na području mutacije kromosoma izloženih ultraljubičastom svjetlu i natprosječno zagađenom zraku.


U politici, a to je djelatnost iz koje dolaze stručnjaci za upravljanje državom, nije najbitnije čak ni to da se zna što se treba napraviti – već da se procijeni (i ostvari) ono što se može napraviti.Jednostavne su to, gotovo udžbeničke stvari, a opet, kao da su nemoguće daleko od javne percepcije koja, ponekad se stiče dojam, ozbiljno razmatra mogućnost da je spas za ovu državu povjeriti je u ruke uglednog – oftamologa (koji je možda neviđeno talentiran za politiku, ali to uopće ne znamo, niti za to mogu postojati ikakve garancije) ili nekog sličnog eksperta. Nije to, nažalost, previše čudno u zemlji praktički potpuno devastiranih medija, koji se za informiranje svojih čitatelja o bitnim stvarima brinu jedino i isključivo ukoliko im se to uklapa u poslovne planove (kako je i na medijskoj sceni kriza, ne uklapa se nikako). Nije to čudno ni u zemlji u kojoj se najveća stranka pretvara u obavještajno-policijsku kliku iz koje se eliminiraju nepoželjni čiji je jedini grijeh (Jadranka Kosor) što su pomislili da je sloboda govora i u HDZ-u zajamčeno pravo. Sve to, jasno, ne znači da je politički sustav savršen i da je izlišno razgovarati o njegovom unapređenju. Ali, jedan od najvećih koraka u reformi političkog sustava otkad je u Hrvatskoj uvedena demokracija upravo se provodi: na izborima za europarlament imat ćemo pravo i na dodatni, preferencijalni glas čime se smanjuje utjecaj stranačkih vrhuški, a povećava onaj birački. O tome se, nažalost, u Hrvatskoj javnosti malo raspravlja i sigurno je ogroman broj onih koji o tom, dodatnom glasu, zapravo, nemaju blage veze.Ali zato znaju da su svi političari “banda lopovska” i da bi zemlju trebali voditi stručnjaci, a ne partijski kadar.

Čovjek gotovo da im nema srca reći da su ljudi kakve oni zazivaju, stručnjaci, baš oni koji vode zemlju.


Dakle, političari.


više vijesti