Ništa ne ide tako dobro kao prodaja magle u krizna vremena. Pogotovo političke magle. Ali ovo čim se trži na javnoj sceni u Hrvata doslovno je uvreda za zdrav razum i miljama je daleko od rafinirane stranačke magluštine, koja kroz spinove i od značenja uglavnom ispražnjene fraze pokušava prodati svoje političke parole.

Radi se o takozvanoj “vladi stručnjaka”.

Teza o nužnosti takve vlasti jedan je od većih nonsensa u političkom diskursu. Naime, za vođenje države doista su nužni stručni ljudi. Upravljanje složenim društveno-ekonomskim sustavom nije jednostavan posao i naravno da je užasno bitno da ga obavljaju osobe dorasle zadatku. U demokratskom sustavu, jasno, o tome tko je dorastao zadatku odlučuju punoljetni građani, što iziskuju kvalitete koje su prilično kompatibilne onima nužnima za upravljanje društvom. Onome tko želi voditi tako složen organizam svakako će mogućnost dobijanja biračke podrške biti jedna od glavnih kvaliteta za obavljanje tog posla.

Što nas dovodi do krajnje jednostavnog zaključka, koji se lumpenproleterijatskom demagogijom u domaćem javnom životu tako često pokušava zamagliti – stručnjaci za vođenje države svakako postoje. Upravo specijalizirani za taj posao. Zanimanje im čak ima i posebno ime.

Zovu se političari.

Stoga, priča o “vladi stručnjaka” je u najboljem slučaju najobičnije mlaćenje prazne slame. Jer, “vladu stručnjaka” već imamo. Kao i sve druge demokratske zemlje. Ona je sastavljena od ljudi koji su za to dobili mandat na izborima i koji se bave upravljanjem društvenim sustavima. Koji, su, dakle, stručnjaci u svom poslu. Politici.

U najgorem slučaju, priča o “vladi stručnjaka” je priča opasnih namjera. Pokušaj da se davanje političkog suvereniteta uzme biračima i da izdvojenom autoritetu. To se, pak, onda, zove diktatura. Koja može, ali i ne mora biti prosvijećena. Ali je svakako – diktatura. Ako se netko već za tako nešto zalaže, bilo bi lijepo da stvari nazove pravim imenom.Sve ovo ne znači da neki znanstvenik, recimo, ne može postati dobar ministar znanosti. U demokratskom društvu svatko može postati dobar (ili loš) ministar znanosti. No, da bi bio uspješan, mnogo je važnije da zna komunicirati sa suradnicima, postizati kompromise s kolegama, predstavljati javnosti svoje projekte, ili poznavati zakonodavni okvir svoje zemlje, nego da je najveći svjetski autoritet na području mutacije kromosoma izloženih ultraljubičastom svjetlu i natprosječno zagađenom zraku.

Čovjek gotovo da im nema srca reći da su ljudi kakve oni zazivaju, stručnjaci, baš oni koji vode zemlju.

Dakle, političari.